Arhiva (galerija Decumanus 2011.)

[KUL•] u nastajanju + Krčki slikari svome gradu
(16. 12. 2011. - 07. 01. 2012.)
Galerija Decumanus

SVJETLOST?

[KUL•] u nastajanju predstavlja inicijativu Kulturno-umjetničkog laboratorija kojoj je jedna od zadaća upoznavanje javnosti s nastojanjima suvremenih likovnjaka-istraživača mlađe generacije, ali i upuštanje u konstruktivnu debatu s lokalnim umjetnicima uglavnom tradicionalnijih nazora, iliti pristupa likovnosti, iako takvo određivanje ne odgovara uvijek istini. Ta je disputa ove godine realizirana postavom na kojem su svoja tematska istraživanja zajednički predstavili i stariji, i mlađi. Naime, po prvi puta projekt [KUL•] u nastajanju sjedinjen je s tradicionalnom izložbom Krčki slikari svome gradu čiju organizaciju dugi niz godina potpisuje Centar za kulturu Grada Krka. Ispreplitanje tih dvaju različitih svijetova/svjetonazora nije ostvareno tek zajedničkim predstavljanjem već i zadanom temom kojoj su okupljeni kreativci pristupali ukazavši na različitost diskursa. Kako istražiti SVJETLOST? Što li je uopće ona i postoji li način da se nekako materijalizira, zaustavi i ovjekovječi? Ovo su neka od mogućih pitanja s početka upuštanja u istraživačku akciju, a broj odgovora gotovo je neuhvatljiv. Pristupiti svjetlosti metafizički kao (pra)elementu iz kojeg potiče sav zemaljski život, čisto fizički kao preduvjetu zamjedbe, elektromagnetskom zračenju vidljivom ljudskom oku, mitološki kao Eteru, sinu boga vječne tame (Erebu) i boginje noći (Nikite), Mitri ili Kristu, pa čak i magijsko-hermetički kao sintezi kozmičke pozitivne i negativne energije što za posljedicu ima rađanje kreacije, znači osluhnuti nadrealno koje, bili toga svijesni ili ne, upravlja realnim! A da bismo pridobili nadrealno, zarobili strah, i tako spoznali realno, evocirali smo simbole, zaboravljenu slagalicu entiteta koju je Jung prozvao kolektivnim nesvjesnim. Neke od tih univerzalnih predodžbi trudili su se uhvatili i okupljeni likovnjaci pokušavajući tako doprijeti do platonističkog ideala koji je s nama povezan upravo zrakama jednog i jedinog Nepobjedivog Sunca!

[KUL•] u nastajanju
Kristina Pongrac i Petra Pletikos portretom zvijezde Atas u formi grafičkog poliptiha ilustriraju proces rađanja primordijalne svjetlosti. Jer zvjezde se rađaju iz zvijezda samih ukazujući na univerzalan model utjelovljen u prikazu zmije koja sama sebi grize rep i tvori božanski disk, emanaciju samog Atona. Vedrana Stipić ciklusom osvjetljenog kolaža/asamblaža Pozitivna praznina poučava o bezbrojnim nijansama, odnosima, ljepoti, ali i besprimjernoj snazi bijele, simbolu potpune praznine i nedokučive lakoće, koja poput Urana i Geje rađa svu postojeću materiju. Igor Gržetić uhvaćenom igrom svjetlosti Room evocira sveprisutnost životne energije koja dokazuje da svatko od nas nosi stigmu dijeteta univerzuma. Zlata Bilić Dvoržak slikarskim diptihom Zarobljena i darovana svjetlost suprostavlja dva lica iste medalje, uvriježene polaritete: mistiku crnog - katarzu i snagu bjeline - stvaranje. Tea Paškov Vukojević istraživanjem, onim slikarskim Susret zraka sunca s poljima II, ali i kiparskim Igra boja, uvlači u stvarnost gdje se boje sudaraju svojim neupitnim energijama kreirajući gotovo opipljivu dinamiku. Svaka od boja predstavljena je simbolički, a zbog dominacija žute dolazi do tranformacije njihovih primordijalnih značenja. Skulptura Jež XV Smiljane Polugić osim neobične igre svjetla i sjene prizvane na plitkom reljefu površine uvodi u raspravu o hologramskom karakteru stvarnosti. Petar Đakulović slikom Nonin kokošinjac ilustrira nostalgičnu vrućinu dobro nam poznate ljetne svakodnevice. Fotografijom Prolaz 4 Miljenko Marohnić također istražuje dinamiku svakodnevnog. No karakter svjetlosti u trenutku kojeg je zaustavio sada rezultira prijetećom, gotovo apokaliptičnom atmosferom. Saša Jantolek slikom Kupačica s ležaljkom planira kretanje svjetlosti koje na koncu motivira za ljeto tipičnu akciju.

Krčki slikari svome gradu
Alma Dujmović slikarskom igrom Krijes u prepoznatljivoj maniri bijelu svjetlost rastavlja na intenzivan, ali providan, spektar koji navire iz snenih nabora čipke, raspirući tako osjećaj univerzalne melankolije. Mihovil Depope kreacijom Prozor-pismo i dalje ostaje okupiran motivom kojeg najčešće istražuje, motivom koji je u isto vrijeme sinonim za svijetlost i tamu. Ovdje zato iznova oživljava mitologija polariteta. Berislav Miljenko Braut svojim Lišćem evocira ljepotu jesenjeg dana čije boje postaju još sretnije na blještavoj podlozi sunčevih zraka. Italo Samblich slikom Svjetlo buđenja zaustavlja trenutk u kojem noć postaje zora, u kojem neopisivost boja iznova preuzima vladarsko žezlo. Saša Lončarić akvarelom Pod Svetim Krševanom otkriva najčešće vrelo vlastite inspiracije: nostalgičan pejzaž nad kojim se otvara beskonačnost neba. Edit Jurina slikom Zvona moga grada portretira samo srce mjesta u kojem živi - toranj zvonika koji poput kakvog svjetionika i dalje navodi na nepogrešivo prepoznavanje. Sličnom scenom okupiran je i Mario Udina u kompoziciji Crno-bijelo, no pred pročeljem njegova zvonika našla se svečana procesija bogatom poviješću grada opijenih Krčana. Tonči Žužić fotografijom Svjetlost dolazi progovora o neraskidivoj povezanosti grada i njegova nebeskog čuvara. Meri Franov slikom Milost aludira na sveprisutnost božanskog svjetla kao mitskog (pra)roditelja.

>> preuzmite pozivnicu (.pdf)
>> posjetite Internet stranicu [KUL•]-a

   

 

 

 

 

 

MI.11 - nagrade & događanja
(20. 11. - 28. 11.)
Galerija Decumanus

Iza naziva MI.11 krije se inicijativa Turističke zajednice Grada Krka usmjerena ka prezentaciji najznačajnijih gradskih manifestacija, ali i nagrada koje su Krk i Krčani zaslužili u netom zaključenom jednogodišnjem periodu. Projekt MI.11 tako predstavlja svojevrsnu valorizaciju odrađenog koja svojim posjetiteljima, ponajviše djelatnicima u turuzimu, pomaže u cjelovitijem sagledavanju i promišljanju grada kao privlačne turističke destinacije u kojoj se, kao što geslo najavljuje, uvijek nešto događa. Ovogodišnji postav kroz izloženi foto-ciklus (kojeg je moguće pratiti i na Info-programu Grada Krka) tako svima omogućava još jedno uplitanje u priču ili barem ugodno prizivanje neke od slikovitih gradskih manifestacija poput Krčkog sajma koji je ove godine uz tradicionalni zabavni dio brojnim turistima iznova priskrbio nezaboravan odlazak u prošlost. I tradicionalne Ljetne prirede omogućuvale su bijeg od svakodnevice nudivši reprezentativan dramski, ali i glazbeni program koji polako svoju najveću inspiraciju, obzirom na ostavštinu poznatog Krčanina i kolekcionara Nikole Udine Algarottija, počinje pronalaziti u bogatoj baroknoj glazbenoj tradiciji. Osim ovih dvaju događanja kojima naš grad već duguje svoju prepoznatljivost valja se ovdje na trenutak prisjetiti i niza sportsko-rekreativnih programa poput Proljeća na kotačima, Scuba festa ili jesenje pješačke ture koja je sudionike još jednom povela putevima drevnih krčkih maslinika, zatim popularne gastro-manifestacije Dani smokava ili sadržaja namijenjenih mladima - Prvomajskog inkubatora i Festivala eksperimentalnog filma i videa. Upravo bogata i specifična turistička ponuda zasigurno je bila jedna od karika nužnih kako bi grad Krk, polako, ali planski i sigurno, izgradio prepoznatljivu auru - nametnuo vlastiti identit. I to nas inzistiranje na identitetu dovodi do uspjeha! Na ovogodišnjim Danima hrvatskog turizma, inače događanju koje obzirom na različite kriterije pomno valorizira domicilni turizam, Grad Krk ovjenčan je dvama prestižnim priznanjima - Plavim cvijetom sa zlatnim znakom, prvom nagradom za uređenost turističkog odredišta primorske Hrvatske u kategoriji mjesta od 3.000 do 10.000 stanovnika, te pobjedničkim Turističkim cvijetom, nagradom za ukupnost i ujednačenost turističke ponude u kategoriji mjesta do 10.000 ležaja. Međutim, da bi grad Krk uopće mogao izrasti u jednu od najrazvijenijih jadranskih destinacija, bilo je potrebno uložiti mnogo truda, i to sviju, a da je tome tako svjedoče i ostala osvojena priznanja. Na spomenutoj manifestaciji krčki Valamar Koralj Romantic Hotel u akciji Turistički cvijet poveo je u kategoriji najboljih hotela hrvatskog Jadrana s tri zvjezdice. Na 44. Međunarodnom sajmu održanom u Novom Sadu hoteli Marina i Dražica, Kamp Bor i Turistička agencija Depope ovjenčani su zlatnim medaljama za kvalitetu, a ni Festival Kamping & Karavaning priređen u Ljubljani nije Krčane ostavio praznih ruku, te su srebrna odličja u kategoriji malih, odnosno velikih, kampova na Kvarneru, ponjeli predstavnici kampova Bor i Ježevac. Da ovako dobri rezultati ovise o predanosti svakog pojedinca u složenom mehanizmu turizma, svjedoči priznanje Mladenu Filipoviću (Valamar Koralj Romantic Hotel), koji je u akciji Turističke zajednice Kvarnera za izbor djelatnika godine proglašen najboljim konobarom Primorsko-goranske županije. Međutim ni ovdje ne naziremo kraj raspravi o nagradama i nagrađenima. Naime, tijekom nedavno održane nacionalne smotre ovčji Krčki sir kojeg proizvodi Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Magriž u vlasništvu Kornićara Vesne i Miljenka Mrakovčića proglašen je najboljim, dok je na međunarodnom sajmu Krčki pršut Vjeka Žužića u svojoj kategoriji ovjenčan srebrnom medaljom. Uz čestitke nagrađenima, ali i ostalima, za kraj treba reći kako je zadaća postava MI.11, koji prigodno u nazivu nosi osobnu zamjenicu prvog lica množine, razvijanje potrebe za sagledavanje rezultata netom odrađenog koji bez imalo sumnje predstavljaju najbolju motivaciju za pripremu nadolazećeg turističkog ciklusa.

 
MI.11 - dio postava u Galeriji Decumanus

 

 
Razgledavanje fotografija i izloženih nagrada

 
Izložbu su otvorili Darijo Vasilić,
Mirjana Komadina Mergl i Nataša Jurina

 
Okupljeni su na Veloj paci imali prilike uživati u nagrađenom Krčkom pršutu i nagređenom Krčkom siru

D2 (KAO D3)
Lea Čeč, Srđan Hulah i Vedrana Stipić
(05. 11. - 18. 11.)
Galerija Decumanus

U krčkoj Galeriji Decumanus, pred nizom zaljubljenika u suvremenu likovnost, predstavljen je izložbeni projekt D2, inače inicijativa Kulturno-umjetničkog laboratorija kojoj je jedna od primarnih zadaća predstaviti umjetnike mlađe generacije, odabrane putem prethodno raspisanog natječaja, te aktivne u suvremenim, odnosno različitim novomedijskim diskursima. Ovogodišnji program publiku tako upoznaje s likovnim cjelinama dviju riječkih autorica i jednog krčkog autora: Lee Čeč i Vedrane Stipić, te Srđana Hulaka. Lea Čeč (D1) svojim konceptualno-dokumentarističkim fotografskim nizom Romantični vandalizam nastlim za vrijeme višegodišnjeg boravka u Napulju, evocira ondje proživljenu romansu. Sam rad tako biva zanimljivim pokušajem svojevrsnog romantično-turističkog mapiranja ovog šarmantnog središta talijanske Kampanije. Svojom geografskom tranzicijom iz Rijeke u Napulj autorica dolazi u doticaj s nešto drugačijim, življim, mentalitetom i kulturom čiji se predstavnici ne libe javne površine, poput kakvog dnevnika, ispuniti svojim najintimnijim doživljajima. S jedne strane vandalnim aktom zanesenjaci narušavaju staro, tradicionalno, vrijedne spomenike starogradske jezgre, da bi s druge stvorili nešto novo, drugačije, hibridno i suvremeno, što izravno upućuje na privlačan mrmor svakodnevice. Tim činom stvoren je specifičan oblik komunikacije koji u sebi koncentrira svu dramu i nepredvidljivost ljubavnih veza. Srđnu Hulaku (D2)  ovo predstavljanje prvi je takav istup. Svojim fotografskim nizom 10 + 5 ovaj autor specifičnog rukopisa spretno i pomno dokumentira svakodnevnicu. Međutim ta svakodnevica, a osobito njezini bezbrojni na prvi pogled nevidljivi detalji, pod filterom Srđanovog foto-objektiva, postaju ne samo vidljivi već i privlačni, poprimajući, obzirom na igru s kontekstom, posve drugačije značenje: s jedne strane tu su neobični, gotovo apstraktni detalji nastali iz (slučajne ili namjerne) želje za drugačijom interpretacijom svijeta, a s druge pejzaži koji na trenutak prizivaju profinjenu estetiku magičnog realizma. Međutim, u koji god ciklus uronili, onaj prvi monumentalniji i lakši ili drugi sjenovitiji, mističniji i teži, povesti će nas u priču iz koje zasigurno nećemo htjeti tako skoro izaći. Vedrana Stipić (D3)  video instalacijom Život jednog crteža istražuje likovne mogućnosti medija kojeg obožava smatrajući ga mjestom gdje protok stvaralačke energije teče nesmetano, bez usiljenosti, nesigurnosti ili razuma. Uz to, ovaj, svojom estetikom/teksturom modernističkim poetikama blizak, rad propituje stanje kreativnosti, kao i sam proces nastanka likovnog djela - crteža: od bijelog netaknutog do crnog završenog. Kako crtež kao medij predstavlja konstantu u autoričinu umjetničkom pulsiranju, postavljajući se kao mjesto na kojem nastaje najneposredniji dokaz umjetničke misli ili emanacija samog umjetnika, primarna zadaća ove biografije crteža jest dokumentirati proces njegova nastanka, ali u svojoj cjelovitosti, i to kroz slojeve koji bi zaustavljeni u vremenu i prostoru imali potencijala egzistirati kao samostalne crtačke jedinice. To na koncu postaje metafora protjecanja životne energije koja ima svoj početak, svoju kulminaciju pretrpanu stvarima, dešavanjima i mislima, završavajući zamiranjem u crnilu.

>> preuzmite pozivnicu izložbe D2 (.pdf)

 
Dio fotografskog ciklusa Srđana Hulaka

 
Dio konceptualno fotografske dokumentacije Lee Čeč

 
Video Vedrane Stipić

 
Otvaranje izložbenog projekta D2: Lea Čeč, Igor Gržetić,
Vedrana Stipić i Srđan Hulak

 

 
Lea Čeč: Romantični vandalizam (dio)


Srđan Hulak: 10 + 5 (dio)

 
Vedrana Stipić: Život jednog crteža (video-stilovi)

Pomorstvo Boke Kotorske za vrijeme venecijanske
uprave 1420. - 1797.
Pomorski muzej Crne Gore
(06. 10. - 28. 10.)
Galerija Decumanus

Već četvrtu godinu Centar za kulturu Grada Krka uz podršku nekolicine suorganizatora programom Štorija o galiji Cristo Ressussitato obilježava sjećanje na događaj koji je značajno promijenio sliku Mediterana druge polovice 16. stoljeća - slavnu Lepantsku bitku, inače zabilježenu kao najveću, a ujedno i posljednju bitku brodova na vesla, u kojoj su se sukobile zemlje Svete lige i pomorske snage Osmanskoga carstva. U ovom presudnom okršaju dviju flota iz 1571. godine, s istočne obale Jadrana sudjelovalo je osam galija: koparska, creska, krčka, rapska, šibenska, trogirska, hvarska i kotorska. Najveća među njima bila je krčka trirema Cristo Ressussitato (Uskrsli Krist) pod zapovjedništvom soprakomita Ljudevita Čikute čiji se grob nalazi pred svetištem Krčke katedrale i jedini je poznati grob zapovjednika hrvatskih galija. Bogat program obilježavanja jubilarne 440. obljetnice Lepantske bitke, u ponešto izmijenjenom izdanju od planiranog, započeo je 06. listopada, predstavljanjem poštanske omotnice s motivom Lepantske bitke i stilizirane galije Cristo Ressussitato, održanom u interijeru Koktel bara Volsonis, i to pod jedinstvenom replikom vesla krčke trireme. Predstavljanju su uz Maju Parentić, ravnateljicu Centra za kulturu Grada Krka, Damira Crnčića, predsjednika Filatelističkog društva Krk, te gradonačelnika Darija Vasilića, nazočili i članovi crnogorske delegacije, odnosno predstavnici Pomorskog muzeja Crne Gore iz Kotora koji su također imali značajno učešće u programu obilježavanja ove važne obljetnice. Naime, nakon predstavljanja prigodne omotnice, ali i žiga s motivom galije kojim se 07. listopada, na sam dan održavanja bitke, pečatirala sva krčka pošta, u Galeriji Decumanus pred brojnom publikom otvorena je izložba Pomorstvo Boke Kotorske za vrijeme venecijanske uprave 1420. - 1797. s posebnim osvrtom na Lepantsku bitku. Izložbu su uz ravnateljicu krčkog Centra za kulturu i gradonačelnika otvorili Mileva Pejaković Vujošević, ravnateljica Pomorskog muzeja Crne Gore i Ljubo Radović, predsjednik Zajednice Crnogoraca Primorsko-goranske županije, inače inicijator zajedničkog (kotorsko-krčkog) obilježavanja ovog jubileja. Izložba Pomorskog muzeja Crne Gore predstavlja svojevrsnu kroniku bogate pomorske tradicije Boke Kotorske, a osim modela kotorske ratne galije Sv. Tripun koja je pod zapovjedništvom spoprakomita Jeronima Bizantija također sudjelovala u bitki kod Lepanta, postav praćen luksuzno opremljenim katalogom, uključuje još nekolicinu brodskih maketa, veliku sliku Milenka Žebeljana s prikazom Lepantske bitke, strare karte, brodsku navigacijsku opremu, portrete kotorskih kapetana i admirala, uniformu mornara Bokeljske mornarice, žensku dobrotsku narodnu nošnju, vrijedne dokumente poput povelje dužda Francesca Da Molina 1652. godine izdanu Luki T. Lukoviću, knjigu mletačkih privilegija namijenjenu narodu Risna i članovima obitelji Ivelić, repliku Statuta bratovštine Sv. Nikole mornara iz 1463. godine, vrijedne primjerke oružja i nakita, ključeve grada Kotora, ali i čitav niz drugih zanimljivih artefakata iz fundusa kotorskog muzeja. Svečanost otvorenja bila je i prigoda da svi okupljeni pogledaju kratki dokumentarni film o nadaleko poznatom kolu Bokeljske mornarice. Kako je na kraju predstavljanja zbirke istaknula ravnateljica kotorskog muzeja Mileva Pejaković Vujošević, ovaj postav najbolji je svjedok naših mediteranskih veza, kako kroz kulturnu nit, tako i kroz povijesnu te geografsku sferu, s uvjerenjem da će on još više doprinjeti unaprijeđenju odnosa gradova Kotora i Krka, kao i potaknuti brojne kulturne i druge projekte jer nas dugotrajne i duboke morske veze kroz snažan sociokulturni i etnološki identitet na to i obvezuju. Nakon programa u Galeriji Decumanus druženje je nastavljeno u prekrasnom ambijentu dvorišta Koktel bara Volsonis, i to predstavljanjem zanimljive monografije Željka Brguljana - Pomorstvo Boke Kotorske na slikama Bazija Ivankovića. Ova vrijedna publikacija, u izdanju Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 iz Zagreba, koju je prisutnima predstavio sam autor, razotkriva istinu o Baziju Ivankoviću, slikaru-marinistu i pomorskom kapetanu, porijeklom iz Boke, koji je na svojim platnima vještom rukom i pomorskim iskustvom vjerno portretirao jedrenjake svoga doba. Vraćajući nas u prošlost, ova knjiga u osam poglavlja na osebujan način oslikava povijest bokeljskog pomorstva, posebice prikazom dramatičnih sudbina bokeljskih jedrenjaka, ali i uzbudljivih životopisa bokeljskih kapetana koji su imali značajnoga udjela u razvoju pomorstva od Mediterana pa sve do obala Južne Amerike. Po završetku predstavljanja Brguljanove publikacije uz svirku Kumpanije Tramuntane započela je Galijotska večer, a svi okupljeni tom su se prigodom mogli prepustiti druženju uz čašicu domaćeg vina i pravu galijotsku maneštru. Sljedećeg dana, 07. listopada, u Krčkoj katedrali održano je misno slavlje za sve poginule u Lepantskoj bitki. Crnogorska delegacija tako je imala prilike vidjeti i grob soprakomita Ljudevita Čikute. Kao pokrovitelje ovogodišnje Štorije o galiji Cristo Ressussitato treba istaknuti Ministarstvo kulture Crne Gore, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Primorsko-goransku županiju i Grad Krk, dok organizaciju potpisuju Grad Krk, Centar za kulturu Grada Krka, Pomorski muzej Crne Gore iz Kotora i Filatelističko društvo Krk.

>> preuzmite plakat (.jpg)
>> preuzmite pozivnicu izložbe (.jpg)
>> preuzmite uvod u događanje (.pdf)
>> najava izložbe iz biltena kotorskog muzeja (.pdf)
>> čestitka Jasena Mesića, ministra kulture RH (.pdf)

 

 

 

 

 

Zdravko Milić
Thetadrom
(08. 09. - 30. 09.)
Galerija Decumanus

Čini se da Zdravko Milić svakim ciklusom i svakom serijom radova pred nas stavlja novi zadatak. Zadatak da prvo otkrijemo tajnoviti kôd naziva ciklusa, kako bi pomoću njega lakše iščitali poruku djela. Naziv za autora zato ima veliku važnost, jer tu on pohranjuje jednu od osnovnih šifri. Za iščitavanje njegova najnovijeg ciklusa i odgonetavanje naziva treba se vratiti desetak godina unazad, nizu autorovih intrigantnih ciklusa koji su svi odreda nosili enigmatične, tehnicističke nazive. I premda različiti, svi oni imali su i mnogo zajedničkoga: negdje u podlozi zajedničku nit u konceptu, ali isto tako i u svome nazivu zajednički sufiks: ...drom (Monolitdrom, Terrordrom, Papirdrom, Turandrom) - u značenju staza, put, putanja; ali i arena/životno poprište. Sve to samo može značiti da neke ideje Milić već desetak godina razvija, ali istodobno i ide dalje. I uvijek je nov i svjež. Takav je slučaj i s njegovim najnovijim ciklusom Thetadrom, nastalim  2010/2011., koji se u mnogoćemu (morfologija, značenje, izričaj) nastavlja na prethodne, ali koji istraživački ide dalje - s jedne strane izričajem, a s druge nekim novim (ili dodatnim) značenjem. A ovim potonjim autor se uvijek volio poigrati, čega je Thetadrom dobar primjer.
Imenom theta (osmo slovo grčke abecede) znanstvenici nazivaju jednu vrstu moždanih valova (postoje alfa, beta, gamma, delta, theta). Theta-valovi su oni niske frekvencije (4-7 Hz), koji se na aparatima očitavaju pri dubokoj smirenosti (ili meditaciji). U tome stanju (koje se slikovito opisuje kao stanje budnoga sanjanja), mi smo tjelesno umireni, ali mentalno koncentrirani, pa lako prelazimo u jednu drugu svjesnost, u kojoj smo sposobni pobuditi izuzetnu moždanu aktivnost, te aktivirati neočekivanu intuiciju i inspiraciju. U theti mozak je u stanju aktivacije snažnih električnih naboja i pozitivne (vitalne, životne) energije (prane), čime može reprogramirati (obnoviti) naše opće stanje, ispuniti nas snagom i postaviti u unutrašnji balans. Stanje je to u kojem se ponajbolje usuglašavaju i uravnotežuju naše mentalne aktivnosti, ali i začudno harmonično ujednačuje djelovanje razuma i intuicije. Za umjetnike, to je savršeno stanje za bljeskove imaginacije, za snažnu inspiraciju, za izranjanje zaboravljenih sjećanja, za brzo učenje i za pojačane osjetilne percepcije. Ne čudi stoga što je ovo stanje Miliću blisko - i intrigantno, jer ga navodi na novo tumaćenje njegovih uvijek prisutnih crtica i točkica na slikama; ne samo kao digitalnih ekrana, nego i kao prikaza snopova mentalnih valova (osobito u njegovu posljednjem, nagrađenom radu Ispod đavoljeg mosta). Zato je on vjerojatno i odabrao taj naziv za svoj novi ciklus, jer nam je tako ponudio barem dva puta spoznaje ideje. Ali tu sad valja uključiti prethodno iskustvo, pa se prisjetiti da u cijeloj Milićevoj umjetnosti postoji jedna, za njega karakteristična konstanta: element angažiranosti i kritičnosti. Jer njegovi radovi svaki put nose jaku društveno-kritičku i ekološku poruku, ukazujujući na sveprisutni nedostatak društvene svijesti o očuvanju prirode, kulture i životnoga prostora, te time na disbalans u odnosu između čovjeka, prirode i tehnologije. U svom je stvaralaštvu Milić do sada pokazao da posjeduje izuzetnu osjetljivost umjetnika za detektiranje takvog disbalansa, osobito u svom životnom okruženju, pa je u većini dosadašnjih ciklusa lokalni primjer urušavanja i nestajanja srednjovjekovnog Kaštela Turan u blizini Labina pretvorio u paradigmu eko - katastrofe i njezinu metaforu, uzevši to kao globalnu temu ekocida i kulturocida prirode, pejzaža i kulturnog nasljeđa. U svom slikarstvu ovu poruku likovnim je jezikom preinačio u kompjutorski, kako bi bila razumljiva i bliska svima - i današnjim i nekim budućim generacijama. A možda i u nekim drugim galaksijama.
Zbog koncepta prenošenja poruka za budućnost - ali i u skladu s novim trendovima u umjetnosti, Milićevo slikarstvo, premda slikano klasičnim slikarskim sredstvima i alatima, svoj vizualni uzor nalazi u svijetu digitalnih tehnologija i kompjutora. Njegova su platna bojom i kistom pretvorena u svjetlucave ekrane ispunjene koloristički vibrantnom piksel-rešetkom, ispod koje motivi trepere, titraju, rastvaraju se i rastapaju, dezintegrirajući se i razlijevajući, te u konačnici prelazeći u čistu optičku senzaciju. Tako je i u Thetadromu. Realno (pejzaž) združeno je tu s tehnoidnim (monolit nalik kompjutoru), pa sve prelazi u irealno i u jednu novu dimenziju. Konkretni krajolik u novome zajedništvu potpuno je modificiran, pa bljeska bojama neke druge stvarnosti, u kojoj se miješaju vremena, prostori i očišta (odozgo i en face). S druge strane, tu je monolit, kao nešto irealno (inače čest u dosadašnjim Milićevim ciklusima). Premda u Thetadromu vibrira, pulsira i iz sebe isijava svjetlost, on tu stoji i kao nešto naglašeno stabilno, blokovito, sintetično, geo-monumentalno i gotovo opipljivo. Tako u cijelu situaciju (često eko-katastrofičnu) unosi red i sklad, mir, uravnoteženje i balans, otvarajući um i vodeći prema theta- stanju i spoznaji. (Višnja Slavica Gabout)

 >> preuzmite katalog (.pdf)

 

 

Zdravko Milić rođen je 1953. godine u Labinu. Na Accademia di Belle Arti u Veneciji diplomirao je slikarstvo 1977., u klasi prof. Carmela Zottija. Na École Nationale Supérieure des Beaux - Arts u Parizu 1988. studirao je mozaik. Danas predaje kao izvanredni profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Član je HDLU Rijeka, HDLU Zagreb i Le Venezie Treviso (Italija). Izlaže od 1973. godine i do sada je realizirao više od sedamdeset  samostalnih izložbi, te sudjelovao na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Isto tako, sudjelovao je i u radu mnogih likovnih kolonija i simpozija. Za svoj stvaralački rad 56 puta je nagrađivan. Radovi mu se nalaze u značajnim javnim prostorima, u muzejskim i galerijskim kolekcijama, kao i u privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu.

Kontakt:
Adresa: G. Martinuzzi 11, 52220 Labin
E-mail:
zdravko.milic@pu.t-com.hr


Davor Horvatić
Vječna uzmorja, zračna obzorja, zvučna crtovlja
(21. 08. - 08. 09.)
Galerija Decumanus

Kadrovi i kodovi Davora Horvatića

Sa svojim aparatom i svojom osjetljivošću Davor Horvatić pristupa svijetu oko sebe i prepušta se pojavnosti, ali okom i umom bira samo povlaštene sekvence i nakon obrade ih ulančava u sustav koji doista možemo nazvati individualnim viđenjem. Koliko god motivi bili nalaženi i hvatani na raznim stranama, koliko god rakursi i dimenzije bili međusobno različiti, pa čak i koliko god tehnički postupci ponešto divergirali, sve radove ovoga fotografa (ili barem sve izloške povodom kojih pišemo) karakterizira izrazita pročišćenost i sažetost elemenata, jasnoća i logična povezanost kompozicionih rješenja, suzdržana kromatika ili pak stišanost kolorističkih kontrasta. Drugačije kazano, svi Horvatićevi kadrovi organizirani su i ritmizirani po strogim načelima estetske učinkovitosti, odnosno pokoravaju se kodovima geometrijske harmonije ili strukturalnog poretka.
S obzirom da se izložba održava u Krku, s kojim je Davor najuže povezan i njime najčešće inspiriran, logično je da započnemo s pregledom na Krku nastalih ostvarenja, kojih je uostalom i najviše. Ali on nije evokator povijesnih slojeva niti tražitelj slikovitih, romantičnih ambijenata, pa utoliko ne želi niti može biti svjedok ograničen na genius loci. S otoka na kojemu učestalo boravi on najradije promatra i najodređenije fiksira dijalog mora i neba. Ne samo da ga privlači nego ga upravo opsjeda traženje ravnoteže između dvaju počela: vode i zraka, odnosno mora i neba. Vrebajući najradije u trenutcima mijene i prelaza (praskozorja ili sutona) zadivljujući binom dvaju beskraja: pučine i obzorja u koje uranja sunčeva svjetlost, Horvatić traži i nalazi raznokvrsne aspekte njihova dodirivanja i suprotstavljanja. Bilo da je riječ o prožimanju dvaju plavetnila (sasvim disparatne tvarnosti, jer je jedno eterično prozračno, a drugo plavetnilo homogeno tečno) bilo pak o pravom sudaru svjetla i tame, odsjaja i zagasitosti, modrine i crvenila, gustoće i difuznosti itd.
U nizu krčkih snimaka Horvatić prilazi moru sasvim na domak, okida s obale, plaže, iz čamca i hvata s razine malo iznad morske površine tako da kaptira izduženu perspektivu i sluti beskonačne daljine. U kadar mu pak povremeno upadaju obrisi otočja, tvoreći tako srednji plan između mjesta promatranja i slutnji nedovida. Svodeći često kompoziciju na tri horizontalna pojasa (u vertikalnom nizu: more, otoci, nebo) gotovo da postiže dojam analogan rješenjima apstraktnog, metafizičkog pejzažizma Marka Rothkoa, premda ne teži piktorijalnim efektima. U drugačijim solucijama dobro mu dolazi silhueta jedrilice visokoga jarbola da po sredini akcentira kadar ili pak jezičac rta sa svjetionikom da unese čvrstu točku u igru neuhvatljivih refleksa i zračnih preljeva. Jedna panoramska vizura uspješno integrira redom: morsku površinu (naboranu kožu od valova), krševite padine otoka (pred kojima, kao reper, imamo jedrilicu razvijenih jedara), duboke prodole velike planine, dva niza arhipelaga oblaka i uzvišenu plavet najgornje zone kadra.
Krčka iskustva kao da su Horvatića vodila i na putu po Bretanji. Većina radova što ih donosi s hodočašća atlantskim obalama također je nastala na uzmorju, u simbiozi kopna i mora, u binomu pješčane plaže i valovita površja. Makar se u par kadrova vide ljudi, a na nekoliko slika nasukane lađe, brodske bove ili signali sidrišta, odnosi jukstaponiranih ploha sugeriraju dah vječnosti. Trokutasti, dijagonalni orijentiri, naznake i podjele bliske zlatnom rezu čine da ih primamo s osjećajem vanvremenitosti, trajnosti. Osim toga, zrnatost ili šljunkovitost prvoga plana stvara i doživljaj oporosti, hrapavosti, upravo enformelističkoga senzibiliteta, što do posebnoga izražaja dolazi u snimku kamenog krova. U tom radu antologijskih svojstava uspostavljena je dinamička ravnoteža ortogonalne fakture ujednačenih pravokutnih ploča (s patinom požutjelih tragova) i kružno, organično izraslih nakupina tamnozelenkaste mahovine. Takvu strukturalnu čistoću i istodobnu elastičnu živost pojedinih sastojaka doista se ne postiže lako i učestalo.
Mogli bismo nastaviti s evokacijom materičkih svojstava što odlikuje još neka Horvatićeva rješenja (pramac plave stare lađe, zelena morska trava, crvena brodska oplata). Zanimljivo je da je u nizu radova snimanih u gro-planu donekle odustao od filtriranih, pastelno ili akvarelno smirujućih kolorističkih registara, te prihvatio izazov jarkosti ili kromatskea zvučnosti, ali nije žrtvovao disciplinu kompozicije, strogost oblikovanja. Nekoliko domaćih gro-planova vodit će nas i prema zaključku teksta. Kadar s tri velika stupa nosača čamca za spasavanje rijedak je primjer eksplicitne dramatičnosti odnosa između planova i svjetlosnih intenziteta. Kadar sa bjeloglavim supom u letu ili kadar s istrgnutim galebovim perom izvanredni su primjeri odnosa detalja i cjeline. Naime, u prvome slučaju imamo razgranatu pozadinu kamene hridi, a u drugome razvedenu podlogu pješčanog tla, no u oba slučaja posebno znalačku i suptilnu mikro organizaciju osjenčenja i obasjanja. A kadar sa crvenim odrazima što se ljuljaju na površini mora otvara poglavlje sasvim nepredmetnih, apstraktnih sugestija, kojima se Davor Horvatić odaje u posebnom ciklusu svojih djela.
Riječ je o fotografizmima, o paralelnim linearnim ritmovima, o svojevrsnim mrežama plavog crtovlja. Derivirani ili deducirani iz vizualnih fenomena, ti su se oblici osamostalili i melodiozno ulančali kao čista estetska senzacija. Služeći se instrumentom svojeg medija Horvatić u tom dijelu svojega rada dolazi do najveće moguće autonomije, do potvrde kako ga u čitavom djelovanju više vodi estetska osjetljivost nego li želja za faktografijom ili dokumentiranjem.  Vidljivi svijet za njega ima svojstva reda i poretka, što ih je vrijedno gonetati i iznositi u pročišćenom stanju. Ne može se poreći da mu je kontemplacija mora i neba s krčkih motrišta u tome također dobrodošla, bila poticajnom, vodeći ga prema sve zahtjevnijim izazovima. (Tonko Maroević)

Preuzmite katalog:

>> prednja strana (.pdf)
>> stražnja strana (.pdf)

  

 

 

Davor Horvatić, rođen je 1968. godine u Zagrebu. Fotografijom se počinje baviti s 14 godina. S temom Fotografija sakralne arhitekture kao jedini u svojoj generaciji maturira s odličnim uspjehom na Školi primjenjene umjetnosti i dizajna, fotografski smjer, i to 1987. godine. Od 1989. živi, nastavlja daljnje školovanje i radi kao profesionalni fotograf u Beču. Na Višoj grafičkoj školi u Beču (Die Graphische) 1990. upisuje Majstorsku klasu za fotografiju i 1991. postaje Majstor fotografije. Godine 1997. osamostaljuje se i otvara fotografski studio xpose solutions u Beču. Dobitnik je 1. nagrade za profesionalni fotografski rad na prestižnom internacionalnom natječaju Urban-Awards 2000. godine održanom u Beču. Izlagao je na nekoliko skupnih izložbi u Hrvatskoj i Austriji, a ova krčka mu je nakon višegodišnje pauze izlagačke djelatnosti prva samostalna izložba u Hrvatskoj, uopće. Osim u Beču, živi i stvara u Zagrebu i Krku.

Željko Skomeršić
Ploviti se mora
(31. 07. - 20. 08.)
Galerija Decumanus

Željko Skomeršić i njegovi brodovi

Otkrivajući svijet stvaranja jedinstvenog i po mnogočemu iznimnog graditelja brodskih modela i maketa Željka Skomeršića, čovjek ostane začuđen marljivošću i znanjem, ali i neobičnim umijećem. Naime, danas postoji u svijetu i kod nas mnogo modelara drvenih brodova. Posebice u zemljama velike i stare pomorske tradicije. I u Hrvatskoj ima lijepi broj tovrsnih majstora, pa ipak Željko se izdvaja i po godinama uspješnog stvaranja i po širokoj paleti brodskih modela, a rekao bih i po izvrsnosti svoga rada. Od zamisli do koncepcije stvaranja i dovršenja jednog modela protekne dosta vremena, a sve treba držati u glavi i rukama, jer svaki rad mora biti pošteno do kraja izrađen i zaokružen. Stoga su Željka i dopala tolika priznanja i nagrade.
Poznamo se odavno i uspješno surađujemo još od izrade modela barka ESEMPIO, izgrađenog davne 1877. na diljama Rovenske u Velom Lošinju, model koji je zasjao svom ljepotom u muzejsko-galerijskom prostoru gradske kule godine 2000., u tom mjestu visoke pomorske tradicije, istaknuvši otočno znanje i umijeće u stoljetnoj brodograđevnoj djelat-nosti koja je nahranila brojna gladna otočna usta.
Željko je vjerni prenositelj tog iskustva i mada su njegovi modeli tek sjećanja na nekadašnji trud mnogih naraštaja jadranskih brodograditelja, oni su istodobno svjedočan-stvo i memento otočne prepoznatljivosti o čemu danas samo rijetki vode računa poklonivši se posvemašnjoj globalizaciji pod kojom nestaju i povijest, i posebnosti, i tradicije, i ponos naših ljudi. Željko je još kao dječak sanjario o morskim daljinama, promatrao brodove i brodice, a egzistencijalna potreba usmjerila ga je 1992. godine da se definitivno prikloni svom hobiju i postane pravi, istinski obrtnik u stvaranju plovila, od onih najmanjih leuta i bracera, do brigantina i barkova, kojima je nekoć naše more vrvilo, a danas ostadoše samo u sjećanima rijetkih kojima teško padaju nemar i zaborav umješnosti stvaranja naših predaka.
No, da bi brod, nakon uspješnog porinuća mogao sretno i sigurnoploviti i obavljati svoje komercijalne poslove, trebali su posadi sa zapovjednikom na čelu, brodske karte i mnogobrojni instrumenti, koji su pomogli brod voditi i čuvati. Željko je od izvrsnog modelara postao od 1996. godine i iznimni sakupljač raznolikog brodskog inventara bez kojeg nije moguća plovidba i koje čine sastavni dio moreplovljenja. Prikupio je i sačuvao brojne stare pomorske karte tražeči ih svijetom kroz mnoge godine. Brodski instrumenti kojima je i najskromniji brod morao biti opremljen pokazuju svu brigu i inventivnost ljudskog roda u vođenju brodova svim svjetskim morima. Bez kompasa nije se moglo u plovidbu, a nije se moglo/ili smjelo otisnuti ni bez dalekozora, pa ni dubinomjera i još mnogih onih pomagala koja su davala kakvu takvu sigurnost i onako neizvjesnoj plovidbi malih brodica, ali i velikih jedrenjaka duge plovidbe. Iz Željkove zbirke izlaze na danje svjetlo neobični i mnogobrojni instrumenti bogate kolekcije nastale iz poznavanja i ljubavi spram ljudskom stvaranju i mašti mnogobrojnih neznanih izumitelja.
Kroz Željkovu aktivnost svi smo mi stekli mogućnost boljeg sagledavanja naše pomorske povijesti, jer da bi se napravio jedan kvalitetni model potrebno je znanje, a onda i vještina. Znanje se nađe u brojnim knjigama bogate Željkove knjižnice, iz priča i savjeta još preživjelih kalafata, starih pomoraca i strasnih sakupljača vrijednih predmeta iz tog područja.
Željko Skomeršić rado otvara vrata svoje radionice, svoje neponovljive zbirke. On će u svojoj radionici i svojevrsnom muzeju spremno pokazati rad na modelu, ili spremlje-nu staru zastavu i odoru, rijetki brodski peljar, dijelove nekadašnje brodske opreme. Sve to nalazimo u dupke punoj sobi, pa je ponekad šteta što sve to nije izloženo u većem prostoru. Otok i grad Krk imaju kroz Željkovu stvaralačku snagu priliku uživati u mnogobrojnim aspektima bogate povijesti pomorstva, a i mnogi gosti rado navraćaju u njegovu radionicu, do njegove izložbe i kolekcije. Možda je došlo vrijeme da se zamislimo nad budućnošću te velike zaklade ljudskog trajanja na moru i s morem. Do tad možemo se samo diviti izobilju zamisli i izvedbi, te strasti za stvaranjem jedne neobične i rijetke zbirke. (Julijano Sokolić)

>> preuzmite katalog izložbe Ploviti se mora (.pdf)
>> posjetite Internet stranicu Željka Skomeršića

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Željko Skomeršić, rođen je 1952. u Rijeci, sada živi i radi u Krku i domaćin je postavljene izložbe. Željko je danas jedan od najpoznatijih hrvatskih brodograditelja modela brodova okićen mnogim prestižnim svjetskim odličjima i priznanjima. Istražujući građu za svoje modele nalazio je i sakupljao napuštene i odbačene dijelove starih brodova i brodske opreme, zemljopisne karte i danas nepotrebne i gotovo naivne pomorske priručnike. Vraćao ih je u život kako bi ih sačuvao od propadanja i zaborava. I ova izložba ostvarena u vrijeme suvremene satelitske navigacije i vrhunske tehnologije izrade brodova, podsjetiti će nas koliko je hrabrosti i umjeća nekad trebalo našim starima da se u krhkim brodovima uz spomoć skromnih navigacijskih i mjernih uređaja otisnu na opasnu pučinu na kojoj se ubirao kruh od sedam kora. Otuda i naziv ove izložbe Ploviti se mora kao paradigma tradicije i načina života uz obale Jadrana.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Anton Vrlić
Stakleni gradovi
(16. 07. - 30. 07.)
Galerija Decumanus

Staklo je oduvijek Antonu Vrliću bilo velika inspiracija. Jer ono je materijal i vizualni medij specifičnih svojstava, pogodan i podatan za inspirativna optičko-taktilna istraživanja; za stvaranje efektnih samostalnih formi, ali i za uspostavljanje živog i kreativnog razgovora sa slikarstvom ili dizajnom, te za intrigantne sinergijske odnose s drugim materijalima i medijima u instalacijama i ambijentima, s kojima onda stvara (posebno sa svjetlom i bojom) neke nove, magično-poetične svjetove. Svjetove gdje percepcija ima jednu drugu dimenziju, gdje se zbilja stalno transformira, a ambijent likovnog događanja postaje neki novi (mikro)univerzum čiji se prostor, uhvaćen u vizualnu igru, naizgled uslojava i brazda, a vremenska kategorija dobiva raspukline koje se otvaraju i šire do dalekih horizonata, s pogledom u prošlost, ali i budućnost. Kad Antun Vrlić razmišlja o svojim umjetničkim kreacijama u staklu, te o spajanju stakla s drugim materijalima, likovnim disciplinama (u slikarstvu na izuzetno inspirativan način u ciklusu Terra incognita) i medijima (posebno sa svjetlom), razmišlja upravo na takav način. Proniknuvši dugogodišnjim radom i iskustvom u mnoge tajne ovoga čudesnog medija, on poput demijurga i maga u svojim staklenim ambijentalnim luminoinstalacijama gradi i razgrađuje zbilju, stvara je i rastvara, uobličuje i preobražava, mijenjajući združenom snagom boje, svjetla i refleksija na staklenim objektima dojam taktilnosti, voluminoznosti i oblikovne postojanosti. Time utječe na percepciju, koja onda mijenja dimenzije prostora i vremena (kroz objekt možemo virtualno proći - ali ga onda i zaobići), pa se i cjelokupna zbilja transformira. Postaje jedna nova - prerađena, presložena, fantazmagorično-snovita i zamišljena realnost, koja premda je izgrađena od elemenata viđenoga i znanoga, kompaktnoga i tvarnoga, uzmiče dodiru i rasplinjuje se, rastvara i dematerijalizira, postajući igra i iluzija. Realnost od koje Vrlić polazi u svojoj umjetnosti u početku je vrlo konkretna i izvučena direktno iz njegova urbana okruženja, pa se tako i teme koje ga intrigiraju i kojima se bavi, kako u slikarstvu, tako i u instalacijama i ambijentima, uvijek na neki način, iz nekog kuta, dotiču problematike grada. Luminoinstalacija Stakleni gradovi to potvrđuje. Autor je tu najviše bio inspiriran snagom vizualnih doživljaja kojima obiluju suvremeni megalopolisi, okupani svjetlom i bojom, te dinamizirani prštavom energijom, koji uz to opčinjavaju i gusto usađenim vertikalama staklenih geometrijskih habitata-monolita. Kroz njihove čvrste, prozirne forme prolazi svjetlost, a na površini se ogleda okolna priroda, dok čovjek, boraveći unutar ovih staklenih kubusa kao da balansira (i komunicira) između zemlje i neba. Bio je tu autor, međutim, inspiriran i onim manjim, prizemnijim i ruralnijim gradovima, u kojima su habitati nekako organski blokoviti - poput grumena; u kojima forme odišu plasticitetom i tektonikom, a arhitektura se doimlje kao da je izrasla iz krajolika i s njime srasla. I jedan i drugi tip grada Vrlić interpretira na sasvim autorski način, kreativno ujedinjujući staklene objekte, kvarcni pijesak, led-svjetlo i boju, te kreirajući suvremene tipske module grada bez identifikacijskih oznaka. Grada namjerno bez individualnosti, ali u podlozi s diskretnom slutnjom opće urbane problematike. Ali grada koji ima vizualno atraktivno lice blistavog, magičnog karusela, iza kojeg skriva svoje naličje (čiji je jedan segment, međutim, Vrlić razotkrio u svojim slikama iz ciklusa Terra incognita). Ovdje nas autor hoće zadiviti i impresionirati tim licem grada. Zbuniti nam osjetila navalom svjetla i boja, kao i odrazima i refleksijama u staklu i kroz staklo, pa nas prenijeti u svijet obilja i privida gdje izgleda da je sve moguće: u jednom je trenutku sve opipljivo i materijalno, a u drugome se sve dematerijalizira i čini da nestaje. Vrlić nas tako uvodi u ambijent i atmosferu grada. Ali ne samo grada, nego i u svoj osobni umjetnički vizualni svijet, u kojem, neopazice, postajemo aktivni sudionici zbivanja. (Višnja Slavica Gabout)

>> preuzmite katalog izložbe (.jpg)

 

 

 

Anton Vrlić rođen je 1957. godine u Splitu. Školovao se u Sinju. U Zagrebu je upisao Akademiju likovnih umjetnosti, na kojoj je 1982. godine diplomirao slikarstvo, u klasi prof. Raula Goldonija. Kontinuirano se bavi slikarstvom, povremeno grafikom, a posljednjih petnaestak godina istražuje medij stakla. Izlaže samostalno od 1982. godine i do sada je održao 57 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Izlagao je, uz to, na više od stotinu skupnih izložbi. Izdao je do sada 6 grafičkih mapa (linorezi u boji, duboki tisak, plutotisak). Radovi mu se nalaze u mnogim javnim i privatnim zbirkama (slike, grafike, objekti/skulpture ), a njegovi vitraji, mozaici i reljefi od stakla postavljeni su u niz sakralnih, privatnih i javnih objekata. Od 2007. godine Anton Vrlić zaposlen je na Akademiji primijenjene umjetnosti u Rijeci, gdje do danas kao docent predaje slikarstvo na odsjeku primijenjenih umjetnosti. Od 2003. godine vanjski je suradnjik i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje vodi kolegij Tehnike i umjetnost stakla. Za svoj rad autor je dosad više puta nagrađivan. Godine 2009. izdana mu je monografija, u autorskoj obradi Borivoja Popovčaka, a u izdanju Knjigre i Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Umjetnik živi i radi u Zagrebu i Rijeci.

Novi arheološki nalazi s otoka Krka
(iz zbirke Samblich)
24. 06. - 16. 07.
Galerija Decumanus

Značajni trenutci prapovijesti otoka Krka izdvajaju se kako brojnošću lokaliteta tako i bogatstvom nalaza. Iako nije bilo većih istraživanja, s Krka potječe znatan broj predmeta koji pokazuju ulogu Otoka i njegovih zajednica u povijesti sjevernoga Jadrana. Predmeti koje predstavljamo slučajno su pronađeni tijekom radova na infrastrukturi u gradu Krku i u neposrednoj blizini, a dio su bogate zbirke Itala Samblicha.
Izložbu čini nekoliko skupina predmeta koje predstavljaju zasebne kronološke i tipološke cjeline: predmeti prapovijesne kulture polja sa žarama, ratnička oprema, oprema keltskoga ratnika, nakit, megarske zdjele, numizmatika.
Iako nisu poznate okolnosti nalaza, većina predmeta najvjerojatnije potječe iz tzv. vrta Šinigoj, gdje se nalazila prapovijesna i antička nekropola stanovnika nekadašnjega naselja na prostoru današnjega grada Krka. Svi su oni činili dijelove bogatih grobnih inventara kojima su se pokojnici spremali na put u vječni život. Iznimku čini skupina predmeta (tri brončana vrha koplja i brončani nož) pronađena nedaleko grada Krka, na prostoru zvanom Ponikve, gdje su možda bili položeni kao zavjetni dar božanstvu koje se štovalo u blizini izvora vode.
Predmeti su zbog okolnosti nalaza razmotreni na temelju tipološke analize kojom je utvrđena njihova starost. Najstariji nalaz čine tri brončane sjekire (kelt) i brončana narukvica, koji su drugdje uobičajen inventar ostava kulture polja sa žarama (prijelaz iz drugoga u prvo tisućljeće pr. Kr.). Slijede možda najreprezentativniji predmeti, kaciga i par knemida (nazuvci), datirani u sredinu 5. odnosno 4. st. pr. Kr., za koje se pretpostavlja da potječu iz ratničkoga groba liburnskoga prvaka.
Otok Krk od 9. st. nadalje nastanjuju Liburni. Oni su, poput njihovih susjeda Histra, Japoda ili Delmata, na početku razvoja imali vlastitu fizionomiju koja se kasnije gubi zbog sve većega broja uvoznih predmeta, ali i imitacijâ luksuznih predmeta koji su im bili dostupni zbog položaja na rubnom području visokih civilizacija Sredozemlja. U materijalnoj kulturi Liburna nakit predstavlja brojnu skupinu u kojoj se ističu predmeti od jantara. Tri vrha koplja i bojni nož pripadaju keltskomu periodu i predstavljaju opremu ratnika koja se koristila u 3. i 2. st. pr. Kr. Omiljeni nakit Kelta, ali i drugih istovremenih naroda, jest nakit oblika torkvesa (kolutasta ogrlica), a naš srebrni torkves, sa završecima u obliku ptičjih glava, možemo smjestiti u posljednja dva stoljeća pr. Kr. Pravi gospodari sjevernoga Jadrana bili su upravo Liburni, ali i Histri, a pravci kretanja većih ili manjih skupina Kelta prema sjeveroistoku i Panoniji bili su preko teritorija današnje Slovenije.
Rimsko razdoblje donosi novu političku i gospodarsku sliku Otoka, što je uzrokovalo i promjenu materijalne kulture. Najčešći predmeti u grobovima Rimljana i romaniziranoga lokalnog stanovništva bile su fibule. Tri fibule pronađene u Krku mogu se datirati u 1. i 2. st. Rimljani su kao platežno sredstvo koristili novac, koji za nas predstavlja važan element za dataciju, ali to su i mala djela izvanredne umjetničke vrijednosti. Dvije male srebrne figure ptica najvjerojatnije su iz 4. st. premda su se koristile i u kasnoj antici i Bizantu, u vremenu u koje pripada i fibula oblika ptice (od druge polovine 2. st. do sredine 3. st. iako bi mogla biti u upotrebi i tijekom kasnoantičkoga odnosno ranokršćanskog perioda). Najmlađi predmet ove zbirke čini novovjekovna igla tordiranoga tijela datirana u 16. st. Najnoviji nalazi pokazuju kontinuirani razvoj otoka Krka u okvirima kultura (kultura polja sa žarama) i naroda (Indoeuropljana, Liburna, Kelta, Rimljana) koji su obitavali prostore sjevernoga Jadrana ili su dolazili u doticaj s tadašnjim europskim modnim trendovima.

Klara Buršić-Matijašić i Robert Matijašić

>> preuzmite katalog izložbe (.jpg)


Narukvica od masivne bronce, okrugla presjeka, ukrašena
urezanim geometrijskim motivima, nosila se kao ukras na ruci
od 1230. do 1100. g. pr. Kr.

 
Brončana kaciga dio je bogate ratničke opreme koja se koristila sredinom 5. odnosno u 4. st. pr. Kr.


Dvije male srebrne figure ptica, nepoznate namjene,
mogu se datirati u 4. st.


Reljefno dekorirane keramičke posude, poznate kao megarske zdjele/čaše, izrađivale su se u kalupima u radionicama Atene i grčkih otoka po uzoru na srebrno posuđe helenističke,
aleksandrijske proizvodnje


Brončani postreformni antoninijan cara Dioklecijana
(296. - 305. god.)

 
Fibule


Tri brončane šuplje sjekire (keltovi), datirane u razdoblje od 1000. do 800. godine pr. Kr., bile su predmeti svakodnevne
uporabe, ali i statusni simbol

Ivan Fanuko
Kad boje pjevaju
(mala retrospektiva)
03. 06. - 21. 06.
Galerija Decumanus

Premda Ivan Fanuko slika cijeli svoj život, slikarstvom se profesionalno bavi nešto više od pet desetljeća - od diplome kod slavnog slikara i profesora MarinaTartaglije na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Fanukov slikarski opus izuzetno je bogat, međutim širokoj publici je nedovoljno znan, jer ovaj samozatajni umjetnik malo izlaže (do sada niti na deset samostalnih izložbi), radije se godinama okrećući sebi i intimnom razgovoru sa svojom umjetnošću. Zato mnogo ne mari za javne nastupe, osim kad su mu osobno važni i dragi - zbog bliskih mu ljudi, prostora, ambijenata, ili mjesta u kojima izlaže. A upravo mu je sve to važno kod ove izložbe u Krku, jer Krk je njegov rodni grad, uz kojega ga veže niz uspomena i živih sjećanja iz najranijeg djetinjstva. Osim toga, Krk ga cijeli život inspirira - i uvijek ispunjava emocijama.
Neosporno je da cjelokupno stvaralaštvo Ivana Fanuka odavno traži jedan sveobuhvatan, ozbiljan retrospektivni prikaz, koji bi istinski cjelovito predstavio njegov umjetnički rad, sa zadiranjem ne samo u dominantno slikarstvo, nego i u sve ono mnoštvo likovnih disciplina u koje je dosad zavirio, kao i u vještine koje je svladao. Ali za tu njegovu svestranost zna tek mali broj znanaca i znalaca. Što se Fanukova slikarstva tiče, treba reći da, premda nije potpuno nepoznato, ono nije do danas ni dovoljno precizno sagledano unutar cjelokupne hrvatske moderne umjetnosti, niti adekvatno smješteno u neki svoj zasluženi prostor i vrijeme. Izložba u Krku obimom se, dakako, ne može ubrojiti u velike studijske projekte, ali u kategoriji male retrospektive svojom koncepcijom može zauzeti značajno mjesto na listi onih manjih, tematski važnih pristupa Fanukovu opusu. Važnih u ovom slučaju iz nekoliko razloga. Prvo zbog samog autora, jer on se tom izložbom nakon više od pet desetljeća prvi put samostalno predstavlja svome rodnome gradu, što onu njegovu karakterističnu emotivnu vezanost s motivom, koja se osjeća u tom slikarstvu, sad direktno utapa u prostor i podneblje njegovih korijena. Zatim zbog grada Krka, jer je predstavljanje Fanukova stvaralaštva (sad već u nekim autorovim obljetničkim godinama - na pragu osamdesete godine života i više od pet desetljeća javnog umjetničkog djelovanja) prilika za odavanje priznanja jednom značajnom i višestruko talentiranom umjetniku - slikaru poteklom iz ovoga grada. Najposlije, izložba je važna i za sve one koji se bave, ili će se jednom baviti stvaralaštvom Ivana Fanuka, jer će ona biti mali, ali dragocjeni kamenčić koji će pripomoći u slaganju mozaika ne samo kad će se  popunjavati cjelokupna slika stvaralaštva ovoga umjetnika, nego isto tako kad će se njegovim stvaralaštvom adekvatno dopuniti poglavlje hrvatskog kolorističkog pejzažnog slikarstva u lirsko-intimističkoj dionici.  Zbog svih ovih razloga izložba u Krku  je koncipirana kao sažetak s tematskom okosnicom. Sažetak jednog plodnog 50. godišnjeg umjetničkog djelovanja, u čijem središtu inspiracije su krčki motivi. Motivi koji su inače obilježili Fanukovo cjelokupno slikarstvo, a koji svojom jedanput magičnom, a drugi put ekspresivnom bojom plijene i zaustavljaju pogled, sjaje, zvone i pjevaju, uvijek pred nama razvijajući cijelu lepezu likovnih senzacija. Karakteristika ovoga slikarstva je da se tu stalno množe isti, znani motivi u nekoj novoj varijanti: čudesno komponirani prizori zaseoka, lučica i ulovljenih riba, te krčkih polja i gromača, a iznad svega vizure dvaju gradova koji za autora imaju posebnu važnost - Omišlja i Krka. Uz to, tu je i niz naizgled usputnih (a ustvari vrlo dorađenih i pomno cizeliranih) likovnih zabilješki: starih kuća, malih uličica, vijugavih staza, čempresa i crkvica, percipiranih svaki puta na drukčiji način. Slika Fanuko te motive otvorenom i zvučnom paletom boja, koje funkcioniraju u skladnim međusobnim suglasjima, ponajčešće se spajajući s formom, ali nekad brzajući i nekim svojim putevima, jogunasto izmičući prepoznatljivosti i tad pjevajući svoju solo-dionicu.
Fanukova boja odzvanja njegovim slikarstvom poput glazbe i već je mnoge asocirala na pjev koji se budi pod magičnim dodirom njegova kista. Asocirala je na pjesmu koju pjevaju svi ti pejzaži i vedute, mrtve prirode i portreti, u tonalitetu koji im određuje svjetlo - u duru ili molu. Dionice u duru uvijek su rasvijetljene podnevnim, žarkim suncem, pa su snažne, dinamične i pune energije, a one u molu (često te iste, prebačene u drugi tonalitet) ohlađene su noćnom tminom i mjesečevim bljedilom, pa su snovite i tajanstvene. I u jednom i u drugom slučaju autor pokazuje veliko iskustvo likovnoga gledanja, a zatim maštovitoga vizualnog (pre)priča(va)nja iste priče u mnogo varijanti. Omogućeno mu je to profinjenim uočavanjem promjena svjetlosti i osvijetljenja u različita doba dana ili u različita godišnja doba. Odnosno, bilježenjem promjena emotivnih stanja i raspoloženja. Autorova imaginacija tako tu razvija specifično i za njega karakteristično bogatstvo istosti, pri čemu dolazi do izražaja Fanukovo jedinstveno viđenje prirode kao ljepote - istodobno vječne, poznate i predvidljive, ali i promjenjive, titrave i čini se u svakoj svojoj pojavnosti drukčije i neponovljive. (Višnja Slavica Gabout)

 

 

 


Ivan Fanuko rođen je 1933. u Krku, gdje je pohađao gimnaziju. U 13. godini, zbog bolesti, gubi sluh, pa školovanje nastavlja privatno i maturira 1949. Godine 1954. završava Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, a potom 1959. i Akademiju likovnih umjetnosti, u klasi prof. Marina Tartaglie, koji je na njegovo slikarstvo presudno utjecao. Od završetka Akademije živi i radi kao profesionalni umjetnik u Zagrebu, često boravi na Krku (Omišalj), a u Vrbovcu ima svoj atelijer, pa su i njegovi glavni slikarski motivi - mrtve prirode, vedute i krajolici, ponajviše s Krka i iz Vrbovca, ili su reminiscencije na ta mjesta. Fanukovi samostalni istupi malobrojni su, jer on, po ugledu na svoga velikoga profesora, uvijek ima potrebu da brusi, dorađuje i cizelira svoje radove, zbog čega je dosad održao malo samostalnih izložbi. To ipak ne znači da je ovaj slikar stvaralački neaktivan. Naprotiv! Za njega se čak govori da je čovjek s tisuću talenata i stotinu zanata i hobija. Jer ovaj osebujan i svestran - ali ipak samozatajan umjetnik, premda je tek u petom desetljeću života počeo samostalno izlagati, slika s dušom cijeli svoj život, od svoje rane mladosti. Ali iako prevladava, slikarstvo nije jedino čime se bavi. On u svoj profesionalni životopis upisuje i aktivno bavljenje fotografijom, grafičkim dizajnom, ilustracijom i opremom knjiga, stripom, restauracijom umjetnina, a isto tako i bavljenje pantomimom, pisanjem pjesama, kao i pisanjem tekstova i režijom kazališnih komada. Za razliku od samostalnih, Fanuko je do sada sudjelovao na većem broju skupnih izložbi, u zemlji i inozemstvu. Zabilježen je njegov nastup u Rimu, Wiesbadenu, Madridu, Zagrebu i Moskvi, gdje je 1970. osvojio Zlatnu medalju za slikarstvo. Autor je član HDLU-a i LIKUM-a, ovoga potonjega gotovo od osnutka. Fanuko živi i radi u Zagrebu, ali veći dio godine boravi i slika na otoku Krku.

 

 

Saša Lončarić, Dagmar Franolić i Ivo Raić
Krčke vignete
(27. 05. - 30. 05.)
Galerija Decumanus

SILVIJA ĐOLONGA
SAN SEDAM LUNA
(06. 05. - 26. 05.)
Galerija Decumanus

Silvija Đolonga autorica je koja je u svakom novom ciklusu spremna na pomicanje granica svoje umjetnosti, te tako na stalne mijene - iz čiste potrebe za preispitivanjem sebe i svoga rada, svoga metjea i svojih likovnih postulata, svojih misli i osjećaja. Možda joj je zato i blizak motiv i tema mjeseca (lune), kao i njegova višeslojna simbolika, pa nam je ovom instalacijom San sedam luna, kroz enigmatičnu priču punu tajnovitosti, ponudila mnoštvo asocijacija, kao i cijelo bogatstvo mogućih interpretacija. Pritom je svoj likovni govor, s razlogom, svela na minimalističku čistoću forme i boje, u suglasju sa svojim karakterističnim izričajem po kojem je znana. San sedam luna ambijentalna je instalacija čiji je nukleus vizualizacija simbolike ovoga motiva (lune), a u tu potku su onda, poput bljeskova, upleteni fragmenti-fluidi autoričinih autobiografskih sjećanja iz različitih razdoblja njezina života. Te dvije teme fantazmagorično se isprepliću: jedna mitska, simbolička - ali i opipljiva, a druga naizgled stvarna - ali i snovita, uvodeći nas u neki novi svijet metamorfoza i transformacija stvarnosti; u fantazije i priče gdje je sve moguće, pa sve kliže od opipljivoga prema fiktivnome. U tom ozračju nadrealnoga i metafizičkoga Silvija gradi svoj disciplinirani i sasvim specifični vizualni sustav, u koji pažljivo i promišljeno utiskuje tragove vlastitog identiteta. Gradi sustav u kojem autorski suvereno korača bijelom bjelinom prostora, znalački se poigravajući bijelim formama, bijelim bojama i bijelim linijama, te im tek povremeno pridružuje neku profinjenu crnu oprečnost, neki transparentni svjetlosni odsjaj, ili dio neke svoje malene, iz podsvijesti izvučene, pa materijalizirane priče (San o lutku, Važeći dokument, Boja i miris, Kuća...). Beskrajno bogatstvo asocijacija i doživljaja unutarnjeg svijeta autorica tu izriče minimumom likovnih sredstava, a krajnji rezultat - profinjen, produhovljen i poetičan, plijeni  jednostavnošću, pružajući beskrajno bogatstvo vizualnih doživljaja. U svojoj umjetnosti Silvija Đolonga se često bavi različitim aspektima simbolike kojom je gusto natopljen motiv lune (luna. lat. mjesec) Ona voli slikati san i javu, dan i noć, kao i prozračne sjemenke dandaliona (maslačka), čije lebdeće putanje asociraju na plodonosnu obnovu vegetacije. Isto tako, voli u svojoj umjetnosti olikoviti sve ono što u sebi sadrži ženski aspekt plodnosti i obnove života: cikličke mijene, evolutivni ritam rađanja, umiranja i ponovnoga buđenja, te stalni rast i hiroviti ritam preobrazbe. Njezina ideja kod ovoga projekta bila je na svoj način proniknuti u slojevitu simboliku lune i kroz nju, uz puno poetičnosti i mašte, izraziti sebe. Pritom ona kaže: Misao o mjesecu može letjeti od mitologije do simbola,vezati se uz božanstvo i uz ženstvo, izraziti našu psihu i potaknuti mjesečarenje. Može nas navesti na zavijanje - ali i na igru s loptom. U izvedbi svoga rada ona se na neki način i poigrala tom loptom - na dvodimenzionalnoj podlozi kružnicom i njezinim dijelovima, a u prostoru bijelom kuglom, koju je replicirala sedam puta, referirajući se time na sedam mjesečevih mijena. I u jednoj i u drugoj varijanti dominira gotovo asketska oblikovna jednostavnost i sintetičnost, te svojevrsno kolorističko bogatstvo monokroma. Monokroma kojima vlada svepreplavljujuća astralna bjelina, dajući volumenima, (kugle u prostoru) unatoč trodimenzionalnosti, dojam neopipljivosti, prozračnosti i efemernosti, što je sve u suglasju s mjesečevim cikličkim mijenama, te njegovim pojavljivanjima i iščeznućima. Po sveprisutnim bjelinama Silvija u završnici, tiho i nekako noćno tajnovito, iscrtava delikatne i nestvarne crteže - vlastite snove i sjećanja, pretvarajući površinu mjeseca ne samo u mjesto sjedinjenja različitih prostora i vremena, nego i u mjesto čudesnih organskih bubrenja, finih odsjaja i jedva zamjetnih energetskih pražnjenja, te najposlije u mjesto delikatno doziranih, ali ipak veličanstvenih transformacija. Zbilja i imaginacija stoje tu u neočekivanim suglasjima, u kojima je boja materijalzirana osjećajnost, dok je linija disciplina mišljenja. I boja i linija istodobno su opipljive i neopipljive, izražajne i istodobno paučinaste, zajednički gradeći začudan kolorističko-linearni, minimalističko-simbolički sklop, koji funkcionira po diktatu mašte i diktatu duha; imaginacije i intuicije, svijesti i podsvijesti. Bijela boja i elementarna forma zrače sjedinjenjem duha i materije, pa su ovi radovi istodobno i tvarni i simbolički; taktilni i misaoni. Isto tako, dok su s jedne strane bezvremenski i  bestežinski, s druge oni žive, dišu i gibaju se, tražeći opip i direktnu komunikaciju. Zbog toga što se i u stvarnosti pojavljuje kao nešto što ima karakter dvojstva suprotnosti - što je opipljivo, trodimenzionalno i tvarno, ali zbog svojih mijena i nestvarno i nestalno, mjesec je takav i u instalaciji San sedam luna, sa svojih sedam kugli i s bajkovitim pričama iz snova, predočujući nešto što je taktilno i stvarno, ali istodobno i nešto što je fascinantno, neuhvatljivo, tajnovito i magično. Baš onakvo kakvim ga se prikazuje u pričama, simbolima, metaforama i aluzijama.

Višnja Slavica Gabout

 

PRVOMAJSKI INKUBATOR
Međunarodna skupna izložba na temu političkog apsurda
(29. 04. - 06. 05.)
Galerija Decumanus

Ukratko o Prvomajskom inkubatoru, odabranoj temi i samim radovima!
Iza naziva Prvomajski inkubator skriveno je glazbeno-likovno događanje koje se u gradu Krku sada već tradicionalno održava krajem travnja i početkom svibnja s ciljem okupljanja, druženja i razvijanja rasprave među mladim glazbenicima, likovnjacima, ali i ostalim entuzijastima. Prvomajski inubator tako čine dva samostalna, ali ipak zavisna, konglomerata: skupna tematska izložba dopunjena predavanjem i koncert otočkih demo bendova ojačan nastupom nešto poznatijih gostiju. No redci koji slijede posvećeni su nastojanjima likovnjaka. Postav ovogodišnje izložbe u odnosu na prošlogodišnji otkriva radove inozemnih autora iako ne zanemaruje ni domaće snage koje su jednako progresivno odgovorile na uvijek aktualnu intrigu političkog apsurda! Kako nam Wikipedija otkriva apsurd je nejasan, nelogičan ili pak neobičan događaj/fenomen posve suprotan uvriježenoj logici, dok ga Albert Camus označava kao posvemašnju besmislenost života, koja se ne može dekonstruirati putem revolta. No, zašto politički? Međunarodni praznik rada koji svoje korijene ima u odluci američkih sindikata da, inspirirani pobjedom svojih kanadskih kolega, krajem 19. stoljeća zahtijevaju donošenje zakona koji im jamči pripadajuća prava, tako postaje gotovo idealnom prilikom za ispipavanje društvenih intriga, ali i borbu ne samo s evociranim demonima. Politički apsurd savršeno prezentira suvremenost - on je materija koja popunjava društvene pore, a da bi ga se osjetilo potrebno je otvotiti oči, i to nevažno u kojem smjer! Politički apsurd tako čvrstom rukom gospodari osobnim identitetima kao i uokolo namotanom spiralom. Jer čovjek više ne poznaje sebe, a kolektiv se posve pogubio!

Kako su na odabranu temu reagirali okupljeni likovnjaci: Darko Drljević (MNE) svojim (s)likovnim komentarima otkriva svima dobro poznate odjeke politikanstava različitih društvenih sfera. Mishka Henner (GB) portretima Bradleya Manninga i Juliana Assangea ukazuje na pentagonski skandal Wikileaksa(.org) kritizirajući pritom koncept političke kampanje Baracka Obame tijekom američkih izbora 2008. Instalacijom Kubanci Željko Bosanac (HR), referirajući se na osvetnički odnos Amerike spram Kubi, istražuje neskrivenu interakciju dviju stvarnosti - otvorene i zatvorene - koje egzistiraju kao činjenice s vlastitim poetikama i načinom prosuđivanja. Naime, upoznati smo s represivnošću politike, a apsurdno je to da i nakon teško realiziranog otvaranja podliježemo uniformiranju. Radomir Đukanović (SRB) ciklusom Heroine i kolažiranim grafičkim triptihom warholovski materijalizirane duhove prošlosti i pripadajuće im simbole, transformira u kult. Nseabasi Akpan (NG) dokumetarističkim foto projektom Democarzy daje izravan uvid u nasilje uzrokovano izbornim previranjima u svojoj zemlji. Novom hrvatskom zastavom Tonči Žužić (HR) ukazuje na apsurdan položaj autokratskih korporacija koje diktiraju nelogičnu dinamiku nacionalnog gospodarstva. Konstantinos-Antonios Goutos aka the[video]Flâneu®, pod novim pseudonimom the artwertease® (GR) video-radovima ameri.ka I i talib.bites I, pruža presjek ideologija Sjedinjenih Američkih Država putem slogana s tamošnjih predsjedničkih izbora u posljednjih 150 godina, odnosno fragmente govora američkog predsjednika Baracka Obame održanog na vojnoj akademiji u West Pointu (01. prosinac 2009.) tijekom kojeg je otkrivena nova (iliti stara) strategija rata u Afganistanu. Sarah Beck (CAN) kinetičkom skulpturom Dirty Loonie ukazuje na sve apsurdnije ekološke probleme uzrokovane bezglavom trkom za kapitalom. Mario Depicolzuane (HR) vizualnim identitetom ovogodišnjeg Prvomajskog inkubatora, inspiriranim aktivizmom, ukazuje na u nas rijetko korištenu konceptualnu dimenziju grafičkog dizajna. Zdenko Radovanić (HR) instalacijom Šuplje, Gluho, Prazno, Možda poručuje kako je orjentacija na antagonizam lijeve i desne strane građane, ali i samu sebe, dovela do potencijalne letargije. Telefon nema funkciju, brojevi ne postoje, iz sterilnih glava kaplju razvodnjene iluzije predizbornih obećanja. Apsurd do apsurda, a nadu jedino budi tekućina koja sugerira ispiranje njihove moći. Tina Erjavec (HR) instalacijom Politika kiča istražuje zrcalnu identifikaciju političkih besmislica u kojima je izražen fenomen i specifična težnja ka mistifikaciji i demagogiji u odnosu na umjetnički kič. Jer svijet politike - svijet je kiča! A poput općeg i politički je kič obilježen ispraznošću i prozaičnošću. No, iako isprazan on nije nevin. Igor Gržetić (HR) računalnom grafikom dictators (as) pornstars ukazuje na moment perverzije koji upravlja sviješću pornofila, a isti se prepoznaje i u vladajućim navikama suvremenih političara. Matic Kos (SLO) slikama Vivisekcija i Pinakoteka zatrpanim ikonama današnjice evocira emocionalnu napetost između ljudi i svijeta kojeg su sami kreirali. Interaktivnom instalacijom Stvarnost - Iluzija demokracije - Iluzija!!! Zlata Bilić-Dvoržak (HR) i Danijel Maoduš (HR) potvrđuju činjenicu da se pokušaj djelovanja civilnog društva svodi na puku iluziju. Saša Lončarić (HR) sintezom karikature i stripa komentira sapunicu nastalu oko besmislenog graničnog spora između Hrvatske i Slovenije. Ante Kuštre (HR) performansom NDH2O - aukcija aludira na relativnost nacionalih identiteta i entiteta, a performansom Etički predizborni govor na (bez)vrijednost demagogije koja prožima većinu predizbornih akcija. Katija Horvath (HR) instalacijom Njihovo ime to je njihov prljavi veš poziva na promišljanje i prihvaćanje gledišta koja se bitno razlikuju od općeprihvaćenih. Pričom o tome kako smo mi… i o tome kako nas oni…Vedrana Stipić (HR) kroz prizmu ironije i cinizma zadirkuje glasače zbog svega što su moćnicima dopustili da kreiraju, dok zastavom Nestaje nam Lijepa naša!! podsjeća kako nam od toliko željene države nije mnogo ostalo - iako još nije došao kraj! Nenad Jalšovec (HR) parafrazirajući dobro poznate reklame sladoleda radom Point of sale poster otvara raspravu o odnosu tržišta i ideologije, ukazujući na double entende između tržišta ideologija i ideologije tržišta. Petar Đakulović (HR) slikom Pinocchio loves president and his little pal daje satiričan osvrt na začarani krug laži koji karakterizira svijet političke retorike.

Igor Gržetić

ZDENKA POZAIĆ
Znak K
(08. 04. - 29. 04.)
Galerija Decumanus

Što je to ZNAK K? Vjerojatno je da će to zapitati svatko tko ovih posljednjih nekoliko godina nije imao priliku upoznati ekspresivni, intrigantni ciklus ZNAK K 33 naše znane grafičarke Zdenke Pozaić, koja se u posljednje vrijeme ponajviše posvetila kolažu. Kako se iz samoga naziva, poput rebusa, može iščitati, ciklus se sastoji od 33 kolaža na temu križa (znak K = znak križa). Autorica ga je osmislila kao sadržajnu cjelinu vezanu uz temu, pa je zato izveden po principu ograničene serije, gdje se osnovna tema varira u zadanom, određenom broju izvedbi - kao niz misaonih sekvenci jednoga razmišljanja. Ipak, svako pojedinačno djelo može biti i zasebni, mali univerzum za sebe, pa zato ovaj ciklus jednako snažno djeluje i u fragmentima - manjim cjelinama (kao u našem slučaju), pri čemu se ne narušava niti osnovna misao i ideja, ni vizualna struktura.
Križ je, zbog punine i slojevitosti svoje simbolike, jedna od najviše korištenih tema u povijesti umjetnosti. Zdenka Pozaić zahvatila ju je, na svoj autorski način, po širini i po dubini, stavljajući u primarnom kontaktu naglasak na značenje koje se nama čini najraširenije i asocijativno najbliže - na Kristov križ. Ali je onda simboliku proširila dalje, zavirivši u arhaiku čovjekove nutrine i istodobno se otputivši kroz prostor i vrijeme svemirskih beskraja, protežući je tako od iskona do svevremena. Malo je zato tu u nje opisnoga, prepoznatljivoga i narativnoga, ali je zato mnogo asocijativnoga, stiliziranoga, ekspresivnoga, sažetoga i aluzivnoga. Dakako, najviše je onoga simboličkoga. Kroz simbole ona od samoga početka (od naziva ciklusa i radova) progovara, s njima se veže i na njih nadovezuje. I tako u svakom detalju svoga minimalistički jednostavnoga, a vizualno bogatoga likovnog pristupa, pa zato iščitavanje njezinih djela zahtijeva i misaonu i emotivnu aktivaciju. Aktivaciju koja rađa doživljaj duhovnoga ispunjenja. Ali isto tako i pokreće neke unutarnje sedimente, koji nam osvješćuju otkucaje našega pravoga bitka. 
Zdenkin motiv križa direktno je brojkom 33 vezan uz kršćansku ikonografiju i uz Krista. I premda je on u njezinim kolažima pretvoren u čisti znak, mi po nekom detalju kojeg autorica diskretno voli ukomponirati u rad znamo da je to Kristov križ Raspeća i Uskrsnuća; križ Muke, patnje i smrti. Ali i križ Spasenja i pobjede. Ipak, istodobno se tu iščitava i šira simbolika ovoga motiva - ona kozmičkoga križa. Križa kao arhetipskoga znaka; kao jednoga od temeljnih među četiri glavna simbola svijeta, koji kroz svoja dva ukrižena pravca, horizontalu i vertikalu, predočuje sve odnose i mjerila univerzuma. Koji sintetizira i sistematizira kategorije vremena i prostora (vremensko - nadvremensko, zemaljsko - vječno), kao i dinamiku kretanja (širenje/zračenje, skupljanje - sažimanje), te u nekim općim relacijama nudi spoznaju zbilje (iskustveno - imaginarno - transcendentalno). Zdenka Pozaić doznačila je sve to likovnim  sredstvima, omogućujući nam da dokučimo dimenzije prostora i vremena šire, produhovljenije - i drukčije, te da osjetimo dinamiku i energiju velikih, beskrajnih prostranstava. Ali isto tako i da vidom i opipom uočavamo nama bliski svijet, te tako kroz iskustvo materijalnoga spoznamo duhovno. Ne čudi stoga da je kolaž poodavno za nju postao intrigantan i izazovan medij. Jer on je u stanju aktivirati sve senzore, zavesti osjetila i sugestivno se poigrati imaginarnim i fizički realnim. Poigrati se iluzijom prostornosti dvodimenzinalne podloge i uvjerljivošću fizičke zbiljnosti njezine površine, kolažirane papirom, kartonom i tkaninom različitih boja, oblika i tekstura. Površine koja je izuzetno podatna na dodir, ali je dodirom umjetnice i oživljena, postavši time čudesno mjesto taktilnih doživljaja, vizualnih senzacija i energetskih strujanja. Koja je mjesto sljubljivanja i srazova onoga što se događa izvan kadra i onoga što se događa ispod epiderme: ritmova i titraja prostora, ali i dubinskih, tektonskh unutarnjih pomaka. Autorica nas tako u svojim kolažima stalno vodi kroz dinamičan splet napetih odnosa: površinskoga i dubinskoga, vizualnoga i haptičkoga, promišljenoga i intuitivnoga, dvodimenzionalnoga i trodimenzionalnoga, svojim profinjenim osjećajem za red i mjeru znajući uvijek uravnotežiti tenzije. Uz sve to, ona ipak često dopušta da progovori i njezina osjećajnost, te da kroz disciplinu i sistematičnost u kolažima svako malo proviri neka slučajnost. A upravo je možda baš to ono što njezinim radovima udahnjuje onu posebnu, neodoljivu životnost.

Višnja Slavica Gabout

 

 

 

DJEČJI VRTIĆ KATARINA FRANKOPAN KRK
Kretanje i zdravlje
(01. 04. - 07. 04.)
Galerija Decumanus

U Galeriji Decumanus otvorena je izložba radova djece, roditelja i odgajateljica svih podružnica Dječjeg vrtića Katarina Frankopan na temu Kretanje i zdravlje. Izložbu je u ime Grada Krka otvorio zamjenik gradonačelnika Čedomir Miler istaknuvši zadavoljstvo zbog druženja s djecom, ali i činjenice da spomenuta odgojno-obrazovna ustanova nosi certifikat Eko-vrtića, propagirajući tako u paru s osnovnom školom zdrav život i čist okoliš. Koliko je krčki dječji vrtić vrijedan govori i pripremanje 10. Olimpijskog festivala dječjih vrtića Primorsko-goranske županije koji će na terenima Sportsko-rekreativnog centra Josip Uravić Pepi u svibnju okupiti više od 500 mališana. Ova jedinstvena izložba koja kroz različite tehnike tematizira kretanje i zdravlje osim što predstavlja svojevrsnu najavu vrtićke olimpijade, idealna je i kao podsjetnik o nužnosti prakticiranja zdravog života, uopće. Ovom prigodom zamjenik gradonačelnika podsjetio je okupljene na otvaranje nove dionice tematske šetnice Putevima zlatnih kapi krčkog blaga što će se održati 25. travnja 2011. U nastavku druženja ravnateljica dječjeg vrtića Katarina Frankopan Irena Žic Orlić pozvala je sve zainteresirane da se priključe bogatom vrtićkom programu povodom manifestacije Djeca otoka od zlata otvaraju vam svoja vrata tijekom koje će, između 11. i 15. travnja 2011., u svih osam otočkih ustanova (Krk, Omišalj, Njivice, Malinska, Vrh, Polje, Baška i Vrbnik) biti prilke pogledati što se ondje zanimljivog radi. Samo otvaranje uveličali su i krčki mališani izvevši kratak glazbeno-literarni program. 


Izložbu su otvorili Irena Žic Orlić i Čedomir Miler

 

 

 

 

 

Izložba fotografija Gradskog pjevačkog zbora Krk
(18. 03. - 31. 03.)
Galerija Decumanus

U Galeriji Decumanus otvorena je izložba fotografija Gradskog pjevačkog zbora Krk koje dokumentiraju njegove aktivnosti počevši od samog osnutka 1997. pa sve do danas. Izložbu su pred nizom okupljenih članova, ali i ostalih znatiželjnika, otvorili Maja Parentić, ravnateljica Centra za kulturu Grada Krka, Josip Staničić, predsjednik Gradskog vijeća Grada Krka, te dvije članice zbora Barbara Matanić i Tanja Pavlešić. Prema riječima Barbare Matanić ovaj je postav od velike važnosti za sve članove zbora budući da bilježi godine zajedničkog rada što podrazumijeva suradnje s vrsnim glazbenicima te mnoga putovanja i nastupe, materijalizirajući priču koja u njezinim akterima budi samo najljepše uspomene. Međutim, sjaj gradskih pjevača posljednjih je godina počeo bljedjeti, a broj članova toliko se smanjio da je onemogućio samostalno nastupanje. Ova izložba stoga predstavlja poziv novim potencijalnim članovima kako bi zbor mogao nastviti dosadašnje uspjehe. U nastavku otvaranja Tanja Pavlešić dotakla se povijesti zbora koji trenutno broji svega dvadesetak članova. Pored brojnih nastupa izdvojeni su susret zborova u Ronjgima, festival Naš kanat je lip u Poreču, brojni nastupi u Rimu, ali i natjecanje u Pragu na kojem su Krčani osvojili treće mjesto u kategoriji amaterskih zborova. U svom repertoaru zbor je dosad koristio različite glazbene izvore s naglaskom na skladbe domaćih autora i tradicionalne napjeve ovog kraja. Osim toga, spomenuta je i česta suradnja s drugim zborovima, ponajviše Zvonom iz Dobrinja i Zvjezdom Danicom iz Kraljevice, ali i mnogim poznatim solistima. Na samome kraju okupljeni su se prisjetili maestra Ivice Frlete, ali i Mladena Milovčića, koji su znatno doprinijeli profiliranju Gradskog pjevačkog zbora Krk. Otvaranje izložbe svojom je pjesmom popratila Klapa Kaštadi.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.
Klapa Kaštadi

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.
Maja Parentić, Josip Staničić, Barbara Matanić i Tanja Pavlešić

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.
Barbara Matanić i Tanja Pavlešić

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.
Klapa Kaštadi

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.
Razgledavanje postava

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.


VESNA JAKIĆ
Karnevalski kolaž
(09. 01. - 11. 02.)
Galerija Decumanus

Drevna čovjekova želja za prerušavanjem i slobodom koju ono sobom donosi potječe od pamtivijeka. Nekad su maske bile dio starih rituala, sa svrhom da izazivaju strah i da štite od zla. U siječanjsko vrijeme prelaska jedne kalendarske godine u drugu održavali su se obredi tjeranja zime i prizivanja proljeća, a u starome  Rimu u to vrijeme organizirale su se Dionizijske svečanosti pod maskama - Saturnalije i Januarske kalende, na kojima se, slavljenjem kulta plodnosti i obnavljanja prirode, prepuštalo veselju i razuzdanosti. To karnevalsko vrijeme, koje je i danas dio opće, ruralne i urbane tradicije, u kršćanskome kalendaru proteže se od Bogojavljanja do Pepelnice i preduskrsne korizme. Doba je to godine kad je predah dobrodošao, kad stege i napetosti popuštaju, a čovjek se nakratko prepušta ludorijama kod kojih je sve dopušteno. Čini se kao da se tad ukidaju sve barijere, a posvuda vlada smijeh i vrckava duhovitost. Jedinih je to dvanaest dana u godini kad je uz maske i karnevalske kostime svima dozvoljeno nekažnjeno zbijati šale i zezati se, satirički se rugati i dosjetkama bockati, te ismijavati ljude i događaje. I pritom pod krinkom uživati u mogućnosti metamorfoze - u promjeni spola i dobi, ili živoga u neživo, te tako u stvaranju zabune. Jer karneval (poklade, maškare, mesopust, fašnik, pust...) do danas kroz povijest vodi ista ideja - ona zabave i ludiranja. Ali zabave koja toplo i ljudski zbližava zajednice, ujedinjujujući ih u nekoj gotovo dječjoj opuštenosti i zaigranosti. Ujedinjuje ih i u osmišljavanju maski i kostima, pri čemu tradicionalno dolazi do izražaja nevjerojatan kreativni potencijal mnogih anonimnih pojedinaca, ali i cijelih grupa. Danas, međutim, ima i izuzetaka od anonimnosti. Jedan od njih je Vesna Jakić, suvremena tekstilna dizajnerica, u čijem stvaralaštvu posljednjih godina karnevalski kostimi i karnevalska kostimografija zauzimaju značajno mjesto. Specijalizirala se ona za osmišljavanje, kreiranje i izradu kostima Cresanima za Međunarodni riječki karneval, ističući pritom karakteristike lokalne tradicije, koje prepliće s povijesnim pričama, mitovima, bajkama i aktualnom društvenom situacijom, a sve skupa kreativno objedinjuje svojim individualnim autorskim izričajem. Dovodi ona tako svojim kostimima jedan pričljivi, veseli, poetični svijet neke druge - paralelne realnosti, u kojoj su povijest i sadašnjost, stvarnost i iluzija (kao u kolažu) presloženi i reinterpretirani, a priča se - ušivena u toge i haljetke, u haljine i hlaćice, kapice i cipelice, torbice i nakit, pred nama rasprostire kao izvanredno vizualno i taktilno bogatstvo. Autorica tu pokazuje istančani likovni osjećaj za materiju i za teksturu, te za formu i strukturu, koji u nje slijede logiku odjevne kreacije. Uz to, pokazuje i posebnu senzibilnost za materijal - prije svega za tekstil, kod kojega zna maksimalno iskoristiti njegovu vizualnu i haptičku izražajnost (boja, sjaj i transparentnost, te tekstura i detalji na površini). Uz tekstil, koristi ona isto tako i papir, karton, gumu, spužvu, pronađene predmete... koje oblikuje škarama i spaja iglom i ljepilom, pa nas tako, uz pratnju humora i likovne dosjetke, svaki put aktiviranjem mnoštva osjetila uvodi u novo čudo ispremiješanih realiteta svojih karnevalskih scenskih priča. Jednom među Egipćane, drugi put među Ruse, treći put među Bavarce, četvrti put među Bjeloglave supove, a peti put među cresku renesansnu gospodu.
Kad je Vesna Jakić odlučila svoje kostime prezentirati u galeriji, promijenila im je koncepciju i izložila ih kao suvremene tekstilne objekte i instalacije, odbacivši ideju njihova postavljanja na neprivlačnim i antipatičnim lutkama za izloge. Pritom je bila fascinirana analogijom percipiranja karnevalskoga kostima kao kolaža/asamblaža i sličnošću shvaćanja odnosa zbiljsko-virtualno i prostor-vrijeme kod oba medija. Smjestivši kostime u galeriju na način da ih je pretvorila u asamblaže i instalacije, intervenirala je u već postojeću priču i kreativno je preobrazila, transkribirajući je u drugu misaonu dimenziju, nakon čega se značenje promijenilo, a percepcija skliznula na drugu razinu. Treba ovdje reći da su njezini karnevalski kostimi, na način kolaža (ili asamblaža), komponirani od dijelova struktura i tekstura neke druge stvarnosti; od nekih drugih zbilja i starih memorija, što im mijenja ne samo prostorno-vremensku kategoriju, nego i značenje, ali i vizualni sustav. Premjestivši svoje kostime u drugi kontekst i u drugi prostor, te ih pretvorivši u prostorne slike i reljefe, u zidne objekte i ambijentalne instalacije, Vesna Jakić im je dala novi smisao. Oni su prestali biti stara stvarnost (stvarnost-funkcionalnost) i postali nova stvarnost. Prestali su biti svrhoviti odjevni predmeti, a postali djela suvremene vizualne umjetnosti, koja sad uspostavljaju kreativni dijalog sa svijetom oko sebe ne više u karnevalskoj povorci, nego u galerijskom prostoru.

Višnja Slavica Gabout

>> preuzmite katalog izložbe (.pdf)


Vesna Jakić


Karnevalski kostimi Vesne Jakić

 

 

 
Kostimografske instalacije

Vesna Jakić, viši dizajner za tekstil i odjeću, rođena je 1965. u Rijeci. Godine 1984. završila je srednju školu za tekstilnog konfekcionara u Rijeci, a 1988. diplomirala u Zagrebu na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, smjer dizajn tekstila i odjeće. Godine 1990. boravila je u Indoneziji (Yogjakarta), gdje je specijalizirala batik. Članica je ULUPUH-a (Tekstilna sekcija), te udruga Ruta i Vežgani. Živi i djeluje u Cresu, na otoku Cresu.


S otvaranja izložbe