O glagoljici

Podrijetlo glagoljice i njezino širenje Hrvati najčešće vezuju uz misionarski rad Konstantina Filozofa i njegova brata Metoda. Važne su uloge u tim zbivanjima odigrala i dva vladara, jedan imenom Mihajlo, a drugi Rastislav. Priča kaže kako je, na traženje kneza Rastislava da u njegovu Moravsku pošalje misiju koja će promicati kršćanstvo donoseći knjige pisane znakovljem što će odražavati narodni jezik, bizantski car Mihajlo 863. poslao dvojicu grčkih redovnika: Konstantina (rođenog 826. ili 827 u Solunu) i starijeg mu brata Metoda (rođenog između 815. i 820., također u Solunu). Sudbina je htjela da s prosvjetiteljskim radom braće Hrvati budu upoznati posljednji. Dogodilo se to nakon smrti Konstantina (869.) i Metoda (885.) zahvaljujući njihovim učenicima, koji su među Hrvate proširili glagoljicu i liturgiju na staroslavenskom jeziku. I to ponajprije među one u jadranskom dijelu Hrvatske.
Prema jednoj od teorija, Ćiril je stvorio pismo u dvije godine, između 861. i 863. Za to je koristio teološku simboliku i geometrijsku logiku kruga, trokuta i kvadrata. Riječ je o trima osnovnim geometrijskim likovima, ujedno trima glavnim simbolima kojima mnoge kulture, religije i učenja Konstantinova vremena tumače cjelovitost univerzuma i pojavnost svijeta. Krug je u njima simbol Sunca, cjelovitosti i savršenosti božanstva koje daje život. Trokut je simbol velike trijade u koju su sjedinjeni nebo i zemlja, s čovjekom koji je proizvod njihove sjedinjenosti (Sveto Trojstvo). Kvadrat je simbol Zemlje, četiriju godišnjih doba, četiriju elemenata (voda, vatra, zrak i zemlja).
Tri danas poznata načina pisanja glagoljskih slova, tri vrste glagoljice – trokutasta, obla i uglasta – nisu, međutim, u vezi sa simbolikom trokuta, kruga i kvadrata. Nedugo nakon Ćirilova doba, u kojem se držalo do sheme prema kojoj su slova bila uobličena (trokutasta), čovjekova su ruka i pisarski alat, novim slovima u praksi dali obilježja tekućeg pisma (oblo). Sljedeća faza u razvoju pisma donijet će četvrtaste (uglaste) oblike, kao posljedicu težnje za redom.
Glagoljica se proširila na tri glavna područja: u češko-moravskoj regiji, u bugarsko-makedonskom području i na hrvatskom tlu. Je li činjenica da se glagoljica među Hrvatima najsnažnije ukorijenila upravo na Kvarneru i njemu susjednim područjima slučajnost ili plod povijesnih okolnosti? Odgovor na to pitanje nije poznat. Kao i na pitanje o razlozima činjenice da su najstariji hrvatski glagoljski spomenici pronađeni na kvarnerskim otocima Krku i Cresu. A glagoljalo se na Kvarneru doista posvuda: na otoku Cresu (Porozina, Valun, Beli, Osor), na otoku Krku (Omišalj, Klimno, Dobrinj, Dobrinsko polje, Sv. Vid, Dubašnica, Glavotok, Poljica, Krk, Kras, Gabonjin, Vrbnik, Punat, Jurandvor, Baška), na otoku Lošinju (Ćunski, Sv. Jakov), otoku Rabu (Rab), na otoku Unije, također u Rijeci, Grobniku, Cerniku, Klani, Lovranu, Brseču, Mošćenicama, Veprincu, Rukavcu, Voloskom, Kastvu, Bakru, Driveniku, Rudenicama, Belgradu, Grižanama, Podskoči, Bribiru, Novom Vinodolskom i drugdje. Djelo sv. Braće nastavilo je na Kvarneru živjeti dobivajući svoj najvitalniji izdanak. Štoviše, glagoljica je postala hrvatsko nacionalno pismo. O njezinu iznimnu mjestu u hrvatskoj kulturnoj povijesti svjedoče podatci poput onih da je prva hrvatska tiskana knjiga otisnuta glagoljskim slovima (Misal po zakonu rimskoga dvora, 22. veljače 1483.), da je prva hrvatska početnica tiskana glagoljicom (1527.), da su prvi pisani hrvatski stihovi zabilježeni glagoljicom (u Misalu kneza Novaka, 1368.). Najveći procvat hrvatsko glagoljaštvo doživjelo je u 14. i 15. stoljeću. Dogodilo se to zahvaljujući svećenstvu, koje je raspolagalo snažnim materijalnim zaleđem. U aktivnoj upotrebi glagoljica je bila do 19. stoljeća. No, to ne znači da je ona danas pismo prošlosti, za koje zanimanje pokazuju isključivo proučavatelji kulturne baštine. Ona je živa dokle god je ispisuju ruke naraštaja koji dolaze. A ispisuju je. Jedan je od primjera tomu Škola glagoljice u Korniću. Škola ugošćuje djecu zainteresiranu za učenje starog pisma za ljetnih, slobodnih dana. Najvještiji tu mogu i vježbati prepisivanje starih dokumenata te se okušati u radionici glagoljskih grafita. Nastava završava izletom koji slijedi kvarnerske glagoljaške putove.
...

Uglata glagoljica mlađa je inačica glagoljskoga pisma, nastala u 11. stoljeću na hrvatskom tlu iz oble glagoljice. Na tu će se osobitost uskoro nadovezati i činjenica da se glagoljsko pismo nedugo potom prestaje koristiti izvan hrvatskoga prostora. Iako prvotno namijenjeno svim Slavenima, od 12. stoljeća uspjelo se održati tek u hrvatskom dijelu velikoga slavenskog svijeta. Početci uglate glagoljice čitljivi su na Bašćanskoj ploči. Usporedni procesi pretvaranja zaobljenih znakova u uglaste – što se dogodilo u tom istom, 12. stoljeću – i ograničavanje glagoljice na hrvatsko tlo pokazat će se poticajima da se (uglata) glagoljica prozove nacionalnim, "hrvatskim pismom".

Otok Krk nazvan je kolijevkom glagoljaštva, što može zahvaliti činjenici da se ono na njemu kroz povijest izvanredno ukorijenilo i žilavo odolijevalo vremenu. Tomu je dokazom impresivan broj na otoku nastalih i sačuvanih glagoljskih zapisa. Od ukupno oko 700 hrvatskih glagoljskih rukopisa na pergamentu i papiru, zna se da je 469 rukopisa s otoka Krka. Danas se na njemu nalazi 255 tih rukopisa.

Vrbnik je najsnažnije glagoljaško središte otoka Krka, samim tim i glagoljaštva uopće. Od 469 poznatih glagoljskih rukopisa s otoka, zabilježenih na pergamentu i papiru, čak njih 105 je podrijetlom iz Vrbnika. Tomu bi valjalo pridodati i one koji su s vremenom nestali. Među najznačajnijim vrbničkim rukopisima su prvi, drugi, treći i četvrti vrbnički brevijar (nastali u 13. i 14. stoljeću) te dva vrbnička misala (iz 1456. i 1462.) i Vrbnički statut (16. stoljeće).

Krčki natpis ulomak je veće kamene ploče na kojoj je klesarska ruka ubilježila slova u 11. stoljeću. Takvo vremensko određenje čini ga jednim od najstarijih poznatih glagoljskih spomenika. Ulomak je dobio ime prema mjestu u kojem je pronađen, što znači po Gradu Krku. Natpis spominje podizanje danas nepoznate građevine benediktinaca glagoljaša, njihova opata i što je možda važnije, bilježi tri stara hrvatska imena: Dobroslav, Radonja i Rugota. Nalazi se na zidu stubišta kanoničke kuće u Krku.

Bašćanska ploča, nastala vjerojatno 1105. godine, s mnogo je razloga nazvana "dragim hrvatskim kamenom hrvatskog jezika". Pronađena je 15. rujna 1851. na otoku Krku, u crkvici sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške. Kamena ploča, duga 198 cm, visoka 99 cm i debela 8 cm, isprva je oko 300 godina stajala u crkvici okomito, a od 1498. nalazila se položena na crkveni pod, kao nadgrobna ploča. Otočani su po njoj hodali, tarući na površni uklesana slova. Ipak, tekst što ga je čuvala ploča danas je poznat gotovo u cijelosti. On svečanim tonom govori o tomu kako su dva benediktinska opata podigla crkvicu sv. Lucije na zemljištu što im ga je darovao hrvatski kralj Zvonimir. Uz činjenicu da zapis donosi informaciju kako se kvarnersko područje već u to doba nalazilo u sastavu Hrvatske, on je nadasve važan kao prvi dokument koji na hrvatskomu jeziku spominje ime nekog hrvatskog vladara. Izvornik se čuva u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Bašćanski ili Jurandvorski ulomci pronađeni su gdje i Bašćanska ploča, u crkvici sv. Lucije u Jurandvoru. Riječ je o tri kamena fragmenta s glagoljskim zapisom iz istog vremena, s prijelaza 11. u 12. stoljeće. Budući da je Bašćanska ploča služila u crkvici kao lijeva okomita pregradna ploha (septum) između svetišta i prostora za puk, Jurandvorski ulomci su najvjerojatnije ostatci uništene desne pregradne plohe, na kojoj se nastavljao tekst Bašćanske ploče. To znači da su oni zapravo – druga Bašćanska ploča. Dva se kamena ulomka nalaze u zagrebačkom Povijesnom muzeju, dok je treći nestao 1879. Sačuvan je precrt nestalog ulomka, učinjen 1864., na kojem je uklesan dio hrvatskog imena. Svojom lako pretpostavljivom važnošću za hrvatsku kulturnu povijest, a podjednako toliko svojim zagonetnim sadržajem i zagonetnim nestankom, ulomci ne prestaju poticati radoznalost kulturne javnosti.

Literatura:
Velid Đekić, Pismo kao baština