Slikarstvo

1. PAOLO VENEZIANO, "Poliptih sv. Lucije"

Na istočnoj obali Jadrana nalaze se mnoga djela Paola Veneziana začetnika venecijanske slikarske škole. Brojnost njegovih djela ukazuje na važnost istočne obale Jadrana u kontekstu venecijanskih putova prema Konstantinopolu, te vrlo rano naručivanje važnih slika za to područje. Kako je Paolo radio s bratom Marcom i sinovima Lucom, Giovannijem i Marcom, teško je odrediti  udio pojedinih ruku. Osim toga na njegovim djelima još je uvijek živa tradicija ikonoslikarstva koja ide za reproduciranjem ranijih predložaka pa je autorstvo, na kojem tako uporno ustraje renesansa, ipak malo potisnuto. Prvo poznato Paolovo djelo na istočnoj obali Jadrana jest oltar Leona Bemba u župnoj crkvi u Vodnjanu iz 1321. godine, dok je drugo iz crkve sv. Lucije u Jurandvoru - sada u Biskupskom dvoru u Krku. "Poliptih sv. Lucije" po Marassiju nastao je između 1333. i 1345., a djelo je Paola Veneziana i njegovih sinova. Longhi ga smješta na kraj četvrtog desetljeća, što G. Gamulin osporava. Rodolfo Palluchini datira ga u četvrto desetljeće. U latalogu "Paolo Veneziano - stoljeće gotike na Jadranu", djelo je datirano oko 1350. godine. "Poliptih sv. Lucije" rađen je temperom na drvu s pozlatom. Forma poliptiha zaživjela je u Veneciji upravo zahvaljujući Paolu Venezianu i ostala je gotovo dva stoljeća osnovnom slikarskom formom. U središnjem polju prikazana je sv. Lucija, s palmom i lucernarom. Iznad nje su Raspeti Krist s Bogorodicom i sv. Ivanom, te anđeo Gabrijel i Bogorodica Navještenja. Četiri polufigure svetaca desno i lijevo od Raspeća i Navještenja pod jakim su utjecajem bizantskog slikarstva. S lijeva na desno prikazani su: sv. Kvirin, sv. Ivan Krstitelj, sv. Andrija i sv. Gaudencije. Međutim likovno su najzanimljiviji prizori iz života svetice  lijevo i desno od njezina velikog lika. S lijeve strane su scene: 1. Lucija kleči pred grobom sv. Ante i moli za ozdravljenje majke; 2. Lucija dijeli miraz; 3. Lucija pred prefektom Paskacijem zbog javnog ispovijedanja kršćanstva; 4. Volovi bezuspješno vuku Luciju u javnu kuću. Desno slijede prizori: 5. Lucija neozljeđena na lomači; 6. Paskacije probada sveticu bodežom; 7. Ranjena svetica proriče mir Crkvi nakon smrti Dioklecijana i Maksimilijana; 8. Vjernici oko groba sv. Lucije. Prema mišljenju Julije Lozzi Barković prizori su slabi u kompoziciji, ali imaju oštrinu zapažanja realnog života. Pokreti su živi premda arhaični u crtežu i formi. Kromatska skala temelji se na kontrastu dubokog plavog tona i svježeg cinobera, variranih s ljubičastom i sivom bojom. Relativno plošno modelirani volumeni ostvareni su nijansama iste boje uz primjenu bijelih refleksa na vrhu nabora. Likovi su konturirani crvenom ili smeđom linijom. Poliptih je u benediktinsku opatiju sv. Lucije u Jurandvoru dospio sredinom 15. stoljeća. Godine 1944. slika je prebačena u Biskupski dvor u Krk, a 1967. temeljito je restaurirana za izložbu "Paolo Veneziano i njegov krug" koja bjaše postavljena u Zagrebu.


Poliptih sv. Lucije

 
Lucija kleči pred grobom sv. Agate i moli za ozdravljenje majke i Vjernici oko groba sv. Lucije

2. VITTORE CARPACCIO, "Bogorodica s djetetom"

Prema tradiciji slika "Bogorodica s djetetom" došla je u franjevački samostan u gradu Krku iz Velog Lošinja; izvedena je na drvu i nije potpisana. Na slici je prikazana Bogorodica u molitvi, blago okrenute glave. Na njezinom je krilu Krist koji leži. Iza nje je zavjesa od svile, a lijevo i desno nalazi se šumski pejsaž. G. Gamulin sliku je čvrsto vezao u Carpaccia koji se u Veneciji javlja krajem 15. stoljeća. Najranije datirano majstorovo djelo potječe iz 1490., a riječ je o jednoj od velikih slika iz Scuole di S. Orsola. Najbolji Carpacciovi radovi nastaju upravo u posljednjem desetljeću 15., dok se određeni zamor ukazuje već početkom 16. stoljeća. Gamulin krčku sliku datira u razdoblje neposredno nakon izvedbe ciklusa za Scuolu di S. Orsola, dakle nakon 1495. godine. Carpacciova je ličnost zagonetna: je li se rodio u Veneciji ili Kopru; da li se to dogodilo 1455. ili oko 1465.; je li u mladosti putovao po istoku s Gentile Bellinijem? Međutim zna se da je pomagao Giovanniju Belliniju pri izvođenju velikih zidnih slika u Duždevoj palači 1501. i 1507.. Godine 1516./1517. radio je u Kopru, zatim u Piranu, pa ponovo u Kopru. Iako ga je Jacopo Sansovino cijenio, stoljećima nije bilo razumijevanja za njegov tvrdi slikarski stil, prepun venecijanske svakodnevnice. Rehabilitirali su ga G. Ludwig i P. Molmenti koji su 1906. izdali njegovu prvu monografiju. U cijelom njegovu slikarskom izrazu osjećaju se utjecaji Lazzare Bastianija, Gentile Bellinija, Andrea Mantegne, Giovannia Bellinija i Giorgonea. Krčka slika međutim kompozicijski ima uporište u "Bogorodici s Kristom" Giovannia Bellinija iz 1487. godine.


Bogorodica s djetetom

3. BERNARDINO LICINIO, "Bogorodica s djetetom na prijestolju i franjevački sveci"

Bernardino Licinio rođen je 1489. u Poscante u okolici Bergama, a umro je 1565. U mladosti je bio u sjeni rođaka Giovannia Antonia da Pordenonea, a na njega su utjecali Palma Stariji, Giorgione i Bonifacio de Pitati. Stilski mu je blizak i Giovanni Cariani. Krčka slika spada među bolja Liciniova djela. O tom je slikaru G. Gamulin kazao: "Novija kritika nije potvrdila ugled što ga je Licinio svojedobno imao. Nije bio sposoban shvatiti poetsku bit giorgionizma, a nije mogao slijediti ni nove velike uzore Tiziana i Pordenona. Adolfo Venturi govori o njegovom metalnom koloritu, a Palluchini baš za kasnije razdoblje piše da je radio bezbrižno, bez dovoljno hrabrosti da slijedi suvremeni umjetnički razvoj..."

 
Bogorodica s djetetom na prijestolju i franjevački sveci

4. ANDREA VICENTINO, "Gospa od ružarija"

"Gospa od ružarija" nalazi se u crkvenoj zbirci u crkvi sv. Kvirina u Krku, a toj je slici pozornost također posvetio G. Gamulin. Riječ je o radu sličnom "Bogorodici s djetetom" iz bivše osorske katedrale. Bogorodica tek Krista drži nešto niže; anđeo koji je uz nju isti je osorskom, dok je drugi zamijenjen sv. Dominikom. Bogorodica ima posve jednak, pomalo prazan izraz lica. Ispod Bogorodice čije je prestolje sačinjeno od oblaka prikazani su papa Pio V. i Catarina Cornaro - karaljica Cipra, te stvarni i figurativni pobjednici velike pomorske bitke kod Lepanta iz 1571. godine. Gamulin smatra da se kod ove slike mora računati na veće sudjelovanje radionice, a datira je nešto poslije osorske, dakle oko 1600. godine. Vrlo slična krčkoj slici je i oltarna pla "Gospe od ružarija" u crkvi dominikanaca u Starom Gradu na Hvaru; gotovo da je riječ o derivatu iako se u literaturi ne navodi njen autor. Andrea Vicentino rodi se u Vicenzi 1539., a umro je u Veneciji oko 1617. Bio je učenik Palme Starijeg, a potom i Tintorettov suradnik. U Duždevoj palči nalaze se njegove velike slike bitaka na stropu dvorane Velikog vijeća što nam svjedoči o njegovoj popularnosti u Veneciji krajem 16. stoljeća.


Gospa od ružarija

5. PARIS BORDONE (?), "Mrtvi Krist s anđelima"

Prva je o toj slici pisala Dorothea Westphal, 1937. godine, povezavši je s djelom Parisa Bordonea u Duždevoj palači koje prikazuje istu temu. Slika se nalazi u crkvenoj zbirci sv. Kvirina, a G. Gamulin napisao je kratak prijedlog za rješenje njenog autorstva: "Mrtvi krist s anđelima, došao je do našeg stoljeća s lokalnom, ali neshvatljivom atribucijom Pordenoneu. D. Westphal izmjenila je tu atribuciju, promišljajući o nekom učeniku Parisa Bordonea, a dovodila ju je u vezu s Parisovim Mrtvim Kristom iz Duždeve palače u Veneciji. No ta veza je sasvim izvanjske tipološke prirode, i to samo u ponekim dijelovima. U stvari, i način slikarske obrade kao i tipovi anđela, te specifično vođenje nabora daleko su od poznatog stila Parisovog... Slika je djelo Giamietra Silvija, a dragocjena je bez obzira na svoju umjetničku razinu, zbog malog broja radova koji su nam od njega sačuvani..." Međutim I. Žic neovisno od Gamulinova teksta više podržava mišljenje D. Westphal. Naime u Pomorskom i povijesnom muzeju grada Rijeke nalazi se zanimljiva slika s prikazom "Krista" koju je Žic vezao uz Bordoneovog "Krista" iz dubrovačke katedrale. Istraživanja su ukazala da je "Krist" iz Pomorskog i povijesnog muzeja izvadak s velike slike "Krist i apostoli" iz venecijanske Akademije. Tu je sliku još Vasari naveo kao djelo Bonifazia dei Pitatia, zvanog Bonifazio Veronese, što je prihvatila i D. Westphal vezujući Kristovu fizionomiju uz Tizianov "Porezni novčić" iz 1516. godine. Iz svega rečenog slijedi da su "Mrtvi Krist s anđelima" u Krku i riječki "Krist" tipološki oslonjeni na Tiziana i da ih treba razriješiti na potezu Paris Bordone - Bonifazio Veronese. Paris Bordone rodio se u Trevisu 1500. godine, a umro je u Veneciji 1571. Kao siroče u dobi od sedam godina došao je u Tizianovu radionicu, ali tu se nije dugo zadržao. Već s osamnaest gonina izveo je sliku za crkvu San Niccolo u Trevisu, a potom i fresku u lođi u Vicenzi - "Noa i sinovi". Krčka slika treba ostati otvoren problem; međutim atribucija Bordoneu odgovara duhom i dvojbama koje nosi, slikarskom tragu Bordonea, pa od toga treba polaziti u daljnjim istraživanjima.


Mrtvi Krist s anđelima

6. CRISTOFORO TASCA, Ciklus iz svetišta krčke katedrale: "Kiša mane", "Umnažanje kruha", "Abrahamova žrtva" i "Posljednja večera"

Cristoforo Tasca rođen je u Bergamu oko 1667. godine. Premda je prve poduke iz slikarstva dobio u rodnome kraju, odlučujuća odrednica njegova stila bilo je venecijansko slikarstvo seicenta. U Veneciji boravi duže vrijeme, ili u više navrata, o čemu svjedoči popis slika venecijanske slikarske bratovštine. U dubokoj sjeni prethodnika i suvremenika, Tasca je ipak dobivao narudžbe iz Padove, Venecije i rodnog Bergama, a kao portretist bio je pozvan i na craski dvor u Beč. O Tascinom eklektičnom slikarstvu Pallucchini kaže: " A differenza del Lanfranchi che si chiaró con la corente decorativa neoveronesiana, il Tasca, a detta del Tassi (1797) preferi seguire i tenebrosi, come Antonio Belluci, Antonio Zanchi, Antonio Molinari e Carlo Loth studiando ora sulle opere dell´uno ora dell´altro." U domaćoj literaturi Tascu prvi put spominje D. Westphal, 1937. pišući o slikama u katedrali u Krku, za koju je Tasca 1706. izradio četiri slike: "Kišu mane", "Umnažanje kruha", "Abrahamovu žrtvu" i "Posljednju večeru". ("Kišu mane" i njen novozavjetni pandan "Umnažanje kruha" naslikao je Tasca godinu dana ranije u ljetnom reflektoriju franjevačkog samostana na Trsatu, realiziravši za trsatske franjevce i sljedeće kompozicije: "Uznesenje Marijino", "Jakovljev san u Betelu", "Mojsije pred gorućim grmom", "Sv. Bonaventura", "Sv. Bernard Sijenski", "Bogorodica s djetetom" te "Navještenje i prijenos Nazaretske kuće".) U krčkoj katedrali slike se nalaze na bočnim zidovima oltarnog prostora. "Kiša mane" i "Umnažanje kruha" zasigurno su bile izvedene prve jer se izravno nadovezuju na trsatske slike iste teme. "Posljednja večera" koja se temelji na koncepciji Tintoretta i Palme Mlađeg, morala je biti izvedena posljednja jer ju je Tasca potpisao i datirao u sredini, očito zadovoljan završetkom velikog posla. Posljednji precizniji podatak o umjetniku nalazi se kod Brandolesea u knjizi "Pittura di Padova" iz 1795. koji navodi dvije njegove slike iz 1720. u crkvi sv. Franje Paulskog u Padovi.


Posljednja večera


Umnažanje kruha

7. NICOLA GRASSI, "Navještenje", "Sv. Franjo Paolski i sv. Ivan Kapistran" i "Sv. Augustin i sv. Ivan Nepomuk"

Radmila Matejčić o ovom majstoru piše: "Slikar Nicola Grassi po svom ukusu je veoma blizak Pittoniju, no dok je živio u Veneciji, od 1712. do 1721., bio je vođen strujom Piazzette. Iz te patetično-chiaro-scuro faze potječu slike u kapeli Gospe od Karmela u krčkoj katedrali. To su tri slike iz iste vrste, a prikazuju Blagovijest, sv. Franju Paolskog i sv. Ivana Kapistrana te sv. Augustina i Sv. Ivana Nepomuka. Prizori su postavljeni ispred para jonskih stupova, koji ih bočno determiniraju, Bogorodica je s anđelom uvučena iza interkolumnija kako bi snažan snop svjetlosti koji dolazi od samog Svetog Duha mogao obasjati prizor i naglasiti svjetlo-tamne efekte. Na slikama svetaca podvučena je volumetrija, jer Grassi u toj fazi teži za plasticitetom koji postiže patetičnim stavom figura, isturenom jednom nogom ili elegantnim padom nabora svečeva luksuznog plašta." Grassi pripada skupini slikara o kojima su suvremenici malo govorili, a koji su tek nakon smrti dobili odgovarajuće priznanje za svoj rad i individualni doprinos slikarstvu. Taj se slikar rodio u Formeasu 1682., a umro je u Veneciji 1748. godine. Fiocco, koji ga je izvukao iz zaborava, navodi da mu je učitelj bio Giacomo Carneo, dok je De Boni pisao da mu je učitelj bio Niccola Cassana, slikar iz Genove, blizak Strozziju. Grassi u Veneciju dolazi 1712., a već oko 1715. biva pod jakim utjecajem Piazzette u tretiranju sciaro-scura. Istodobno je kod njega prisutan i utjecaj Pittonija i to prije svega u oblikovanju figura koje bi se najlakše moglo opisati kao barokni manirizam ili patetični rokoko. Kvalitetan Grassijev rad nalazi se i na bočnom oltaru osorske katedrale, a prikazuje "Sv. Josipa s anđelima". Ta slika nastala 1729. ili 1730. godine., pod snažnim je utjecajem upravo Pittonija, ali je uvjerljiva u manirističkom poigravanju sa stilom uglednoga majstora. Nešto kasnije Grassi pada pod utjecaj Sebastiana Riccija i Tiepola koji preuzimaju presudnu ulogu u venecijanskom slikarstvu toga vremena, slijedeći ih na putu elegantne dekorativnosti. Grassi je narudžbe za Krk shvatio vrlo ozbiljno jer sve tri slike ulaze u sam vrh njegova stvaranja oko 1740. godine.

 
Navještenje i Sv. Augustin i sv. Ivan Nepomuk

Literatura:
Igor Žic, Crkveno slikarstvo na otoku Krku, Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb
Mirjana Repanić Braun, Barokno slikarstvo u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
Radmila Matejčić, Anđela Horvat, Kruno Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb