Arhiva (galerija Decumanus 2009.)

KRČKI SLIKARI SVOME GRADU
(18. 12. 2009. - 08. 01. 2010.)
GALERIJA DECUMANUS

[KUL•] U NASTAJANJU
(18. 12. 2009. - 16. 01. 2010.)
GALERIJA DAGMAR

Unatoč relativno hladnome vremenu mnogi su krčki ljubitelji likovnosti, bilo tradicionalne ili one suvremene, do posljednjeg mjesta ispunili prostor galerije Decumanus u kojoj su otvorene čak dvije izložbe - tradicionalna Krčki slikari svome gradu i [KUL•] u nastajanju, neobična zbirka suvremenih likovnih istraživanja izložena u susjednoj galeriji Dagmar. S konceptom ove manifestacije prisutne su upoznali Maja Parentić, ravnateljica Centra za kulturu Grada Krka i Lena Franolić, organizatorica postava u galeriji Dagmar, a podršku ovoj zanimljivoj inicijativi koja simbolički sukobljava krčke likovnjake različitih generacija, dao je i krčki gradonačelnik Darijo Vasilić, dodavši kako se nada da će ovako organizirano događanje prerasti u tradiciju. Tako se u galeriji Decumanus u okvirima postava Krčki slikari svome gradu mogu razgledati radovi autora koji različitim slikarskim medijima istražuju motive poput krčkog pejzaža, vedute ili detalja podmorja, potpisane specifičnim rukopisima u bogatoj lepezi stilova od fotografskog realizma, preko onog lirskog, pa sve do lirske apstrakcije. Posjetitelji izložbe tako imaju prilike doživjeti radove: Itala Samblicha, Dagmar Franolić, Saše Lončarića, Alme Dujmović, Mihovila Depopea, Edit Jurine, Miljenka Brauta, Maria Udine i Marijan Alaniz. U susjednoj galeriji Dagmar svoja su postmoderna likovna nastojanja izložili: Marin Dlaka, Lena Franolić, Igor Gržetić, Smiljana Polugić, Iris Radivoj, Robert Bukovčan, Firduz Kovač, Radovan Kunić, Bruno Velčić i Marko Luka Zubčić. Riječ je o inicijativi koju Lena Franolić, Marin Dlaka i Igor Gržetić polako definiraju s ciljem otvaranja krčkog [KUL•]-a, iliti kulturno-umjetničkog labaratorija: platforme podijeljene na umjetničko-istraživački i izložbeno-edukativni dio. Tako nam sudjelovanje značajnog broja krčkih i riječkih likovnjaka mnogostrukih pristupa i priča što se isprepliću u malom prostoru galerije daje do znanja da na lokalnoj razini postoji progresivnija likovna produkcija koja ima potencijala utjecati na puno šire područje, što bi zasigurno privuklo ne samo krčku publiku koja bi na raspolaganju imala širok spektar uvida u nepregledna strujanja unutar bogatog korpusa suvremene likovnosti. Znatiželjnici koji u dogledno vrijeme posjete galeriju Dagmar mogu proučiti radove koji istražuju odnos umjetnosti i tehnologije, na progresivan način pristupaju tradicionalnim motivima i tehnikama, propitkuju providne granice likovnosti uopće ili grade vlastite narativne sustave.

  
S otvaranja izložbi u galeriji Decumanus (Dario Vasilić,
Lena Franolić i Maja Parentić)


Dijelovi postava Krčki slikari svome gradu

 

 


S izložbe [KUL•] u nastajanju postavljene
u galeriji Dagmar

KATALOG: prednja strana!

KATALOG: stražnja strana!

IZLOŽBA KULTURNO UMJETNIČKE SEKCIJE MILO SERŠIĆ
(16. 10. - 01. 11.)
GALERIJA DECUMANUS

U galeriji Decumanus svoje su mnogobrojne radove po prvi put gradu predstavili članovi umjetničke sekcije Milo Seršić osnovane pod okriljem Zajednice Talijana Krk. Uz mentorstvo Luciane Hlupar Trinajstić entuzijasti različitih generacija koje okuplja ova kreativna radionica stvaraju unutar dvije grupe, od kojih je jedna okrenuta istraživanju zahtjevnih postupaka batika, a druga oblikovanju terakote. Prema tome ono u čemu će posjetitelji ove izložbe imati prilike uživoti možemo svesti na niz slika ostvarenih tehnikom batika kojima dominiraju uglavnom florealni motivi, primorski eksterijeri i apstrakcije, nadopunjeni mnoštvom uporabnih i dekorativnih predmeta spretno oblikovane keramike. Prisutne je s radom Zajednice Talijana Krk upoznala Silvana Pavačić, istaknuvši kako osim likovne sekcije unutar udruge djeluje i jednako produktivna škola talijanskog jezika, zahvalivši se potom na iskazanoj potpori koju su ovom događanju pružili, i krčki gradonačelnik Darijo Vasilić, i ravnateljica Centra za kulturu Grada Krka Maja Parentić. Da je izložba dobro prihvaćena može nam potvrditi i činjenica što se već na otvaranju pokrenula rasprava o mogućnosti njezina predstavljanja u drugim galerijama. Radove na izložbi potpisuju: Marina Žanić, Sabrina Lesjek, Valentina Lesjak, Marina Mrakovčić, Ljiljana Didović, Elza Giorgolo, Marija Seršić, Božica Žic, Silvana Pavačić, Mirella Žic, Tamara Mrakovčić, Ana Morich, Elda Morich, Andrijana Rušin, Franko Rušin i Anamarija Jurinjak.

 


Radovi umjetničke sekcije Milo Seršić

 

 
S otvaranja izložbe

SANJA IPŠIĆ RANDIĆ
Apstraktni i morski krajobrazi
(18. 09. - 15. 10.)
GALERIJA DECUMANUS

Najnoviji ciklus krajobraza Sanje Ipšić Randić nazivom ističe svoje mimetičko polazište, dok je sam motiv tek metafora za krajobraznu, nefigurativnu gradnju slike čistom bojom. Krajobraz se kao inspirativno polazište često provlači Sanjinim  slikarstvom, ali je on uvijek isprika za likovno istraživanje vizualnih odnosa - boje i svjetla, očišta i percepcije, materije i prostora. Iznad svega, međutim, isprika je za čisto, nesputano uživanje u slikanju i za uranjanje u živu, gustu i sjajnu boju. Uz to, za uživanje u povlačenju kistom širokih, gestualnih poteza na velikim platnima, ali i u pažljivom iscrtavanju onih njima suprotstavljenih poteza - manjih, čvrstih, blokovitih, graditeljskih, koji daju oblik i monumentalnost nekim novostvorenim, apstraktnim krajolicima. Slike Sanje Ipšić Randić, negdje u svojoj nutrini, ipak su zadržale (mora se priznati) nešto od ishodišne inspiracije: onu samo njoj znanu asocijativnost konkretnoga sjećanja, sugestivnost konkretnoga viđenja i intenzitet emotivnoga doživljaja; neko iskustvo, neki miris, neki trak svjetla, neko taktilno ili vizualno prisjećanje. Zadržale su jednu specifičnu poetiku, koju je autorica ugradila u njih kao dio svoje osobnosti. Međutim, direktne opisnosti tu nema. Ali ono čega umjesto toga ima je snažna sugestivnost i izražajnost, pa su njezini morski i apstraktni krajolici puni osjećajnosti i ekspresije, djelujući istodobno i lirski i monumentalno; opipljivo i oduhovljeno. Na Sanjinim slikama, u novome kontekstu, oni žive jedan drukčiji život, jer su s razine zbiljskoga pomaknuti na razinu mentalnoga, a s razine posebnoga na razinu općega. Početni motiv od kojega je krenula inspiracija tu se transformirao u čistu apstrakciju, a fokus autoričina interesa koncentrirao se na istraživanje međusobnih odnosa elemenata likovnoga vokabulara, te na istraživanje efekata čiste vizualnosti. U takvoj konstelaciji, kompozicija se maksimalno pojednostavila, sažela i sintetizirala, pretvarajući prostor slike u neki apstraktno strukturirani pejzaž čudesne arhitektonike.  Boja u takvom pejzažu - ekspresivna, zvučna, zasićena i sjajna - pulsira po diktatu autoričinih unutarnjih energija i čini se živi neki svoj prividno neorganizirani, gestom određen život, koji se međutim pomnijom analizom ukazuje kao izrazito promišljen i s ostalim likovnim elementima znalački usuglašeni vizualni sistem. Unutar toga sistema ta boja najposlije iskače kao ona prava, istinska tema ovoga slikarstva, jer ona je nositelj i pokretač svih impresija, energija i inspiracija. I višestruko je izražajna: gusta, a istodobno transparentna; lirska i ujedno čulna; zasićena, ali i prozračna i prosvijetljena. Na površini je ona uvijek napeta i titrava, a u dubini pokrenuta i turbulentna. Ne čudi zato da na ovim slikama i nema druge priče osim one sadržane u samoj boji. A nju autorica, u tragu enformela, lirske apstrakcije i gestualne ekspresije, kistom ubrzano nanosi na velika platna, dopuštajućži joj da naizgled curi i širi se u okolni prostor. Da preplavljuje i obuhvaća gledatelja, puneći njegove senzore toliko snažnim vizualnim senzacijama da cijeli doživljaj postaje gotovo opipljiv. Čini se kao da je sve pod nabojem neke energije - one koju emanira boja u svom pročišćenom, elementarnom stanju. Jer boja je puna optičkoga isijavanja i unutarnjih vibracija, zvonkih i sjajnih kolorističkih suzvučja, ali i izbalansiranih i neobično rafiniranih tonskih svjetlosnih nijansi. Energiju emanira i sama materija iz svoje opipljive gustoće i iz svojih razrijeđenja, šaljući jednom poruku o težini, glasnoći i čulnosti, a drugi put o svježini, prostornosti i tišini. Gledatelj, suočen s tom bojom, energijom i velikim platnima, biva zahvaćen suprotstavljenim silnicama - centrifugalnim i centripetalnim - pa kod ovoga slikarstva ima osjećaj s jedne strane nekog beskrajnog širenja prostorom, a s druge uvlačenja u sam centar vizualnoga zbivanja, te ulaska u prostor slike i u jednu novu dimenziju. Sanjini krajobrazi - i oni morski i oni apstraktni, sintetiziraju njezina dosadašnja umjetnička istraživanja, ali isto tako i uspostavljaju u njezinu slikarstvu jedan novi percepcijski sustav, temeljen na ekspresivnosti kolorističkoga koncepta, na dinamici kompozicijske strukture koja uvjetuje kretanje optičkih silnica, na tektonici velikoga platna, na nesputanoj gestici poteza, te na naglašeno emotivnome naboju. Osim toga, oni funkcioniraju tako da čudesno otvaraju sva osjetila, vizualna i taktilna, čineći se naizgled nekontroliranim gestualnim zapisom. Ali samo naizgled, jer taj je zapis ovdje strogo kontroliran i vođen rukom slikarice izrazito kultivirane likovnosti. (Višnja Slavica Gabout)

 

 
Radovi Sanje Ipšić Randić

Sanja Ipšić Randić rođena je 1965. godine u Rijeci. Od 1972. do 1978. živjela je u Münchenu. Godine 1985. upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 1990. diplomirala slikarstvo u klasi profesora Đure Sedera. Godine 1989. studijski je boravila na Ljetnoj akademiji u Salzburgu, u radionici Emilija Vedove, a između 1990. i 1992. i u Amsterdamu. Također, u dva navrata, 1994. i 1995., boravila je u Parizu, u umjetničkim atelijerima Cité Internationale des Artes. Izlagala je na tridesetak samostalnih i četrdesetak skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Dobitnica je Godišnje nagrade HDLU Rijeka za 2008. godinu. Autorica živi i djeluje u Rijeci.


Radovi Sanje Ipšić Randić

 


S otvaranja izložbe

NADA KOVAČEV
(13. 09. - 18. 09.)
GALERIJA DECUMANUS

 

 


Nada Kovačev


S otvaranja izložbe Nade Kovačev

  


Ulja na platnu Nade Kovačev

FEDOR VUČEMILOVIĆ
Skulptura na razmeđu 20. i 21. stoljeća
(28. 08. -13. 09.)
GALERIJA DECUMANUS

 KATALOG_01

 KATALOG_02

 

 
Dio ciklusa Skulptura na razmeđu 20. i 21. stoljeća


Dio ciklusa snimljen iPhoneom

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku. 
S otvaranja izložbe

SAŠA LONČARIĆ
Bonace
(07. 08. - 27. 08.)
GALERIJA DECUMANUS

Bonaca je tišina nad vodom, potpuno mirno more, utiha bez daška vjetra. A Saša Lončarić slikar je koji ponajčešće slika upravo bonace. Ne one na pučini, već one u luci. Bonace s uvijek dremljivim barkama i s nekom melankoličnom atmosferom ispražnjenosti, nepomičnosti i tišine. Sve na njegovim slikama izgleda zbiljsko, a opet, sve je nekako nestvarno. Barke su mirno usidrene u lukama, u plićacima, oslonjene o žalo i djeluju kao zaspale usred sveopće dremljivosti. Tu vlada poetika bezvremene zaustavljenosti. Nema uznemirujuće dramatike, niti povišenih emocija, već se sve ljuljuška u ozračju intimizma i smirene kontemplacije. Dojam je kao da je sve zaleđeno u vremenu i zaustavljeno u prostoru, bez ljudi, što budi osjećaj melankolije i nestvarnosti. Ipak, motivi su oslikani fotografskom preciznošću, pri čemu autor perfekcionistički točno, s jednakom pedantnošću, vodi računa o dijelovima kao i o cjelini. Uz to, Saša Lončarić slijedi liniju klasičnog pristupa slici, držeći se tradicionalnih tehnika i medija - crteža i akvarela, kojima skoro doslovno bilježi realnost. Ali bilježi je samo naizgled doslovno, jer odmah se pitamo je li to zaista istinska realnost kad tako jasno i kristalno čisto vidimo svaki detalj? Vidimo li ga takvim i u prirodi - tako mikroskopski detaljno? I je li priroda uvijek tako tiha, more tako mirno kao ulje, a na dnu mora se razabire svaki kamenčić? Dakako da nije tako. Od silne prenaglašenosti, realnost je tu tek u tragovima, negdje u pozadini, a u prvom planu je atmosfera, pa su Lončarićeve Bonace autorske interpretacije viđenoga u koje se umiješala fantazija i imaginacija. U nekom nam trenutku postaje jasno da je taj njegov svijet predmetnoga iznad predmetnosti, ustvari neki drugi svijet, u kojem uz profinjenu figuraciju žive metafore i simboli, poetika i metafizika. A u tom drugom svijetu je i vrijeme drukčije, jer prolazi polako, možda čak i stoji - i odzvanja tišinom. Sve što se tu na prvi pogled čini opipljivim i prepoznatljivim, neopipljivo je i izmaštano, jer je gledano nekim pogledom stvarnijim od stvarnoga. Pogledom poetskoga nadrealizma i magičnoga realizma, koji transformira viđeno i doživljeno u nestvarno i irealno. Zato za sve što naša osjetila kažu da je tu zbilja, naš razum u konačnici otkrije da je tek vrsta njezine poetske replike - dakle, iluzija.

 

 

 
S otvaranja izložbe Saše Lončarića

 

Ono što tu u svakom slučaju nije iluzija je Lončarićeva metjerska izvrsnost - njegovo znalačko baratanje slikarskim, a posebno crtačkim medijem. I kad slika, ovaj umjetnik pokazuje da je izuzetan crtač (ne treba zaboraviti da je vrsni karikaturist!). A on je crtač - analitičar, čije su značajke preciznost, strpljivost i točnost. U slikarsku materiju - u profinjene akvarelne tonske odnose svoga slikarstva, on uranja kroz iscrpni, narativni crtež, kroz svojevrsni crtački uvod, inzistirajući otpočetka na strogosti, čistoći i jasnoći, te na taj način na čvršćem uspostavljanju odnosa s motivom. Počinjući sve linijom, a onda na nju nadovezujući istančane tonove akvarelne boje (u relativno reduciranoj kolorističkoj skali), kojom uvijek zna uhvatiti sve svjetlosne nijanse, sve zasićenosti, bistrine, mekoće i oštrine, sve čudesne prostornosti, sva nježna sfumata i sve kristalne bistrine. Unoseći bojom u slikani prizor tankoćutnost, poetičnost i profinjenost.
Lončarić u svojim Bonacama ne slika događanje, nego (uz svu hiperrealnost prikaza) registrira dojam i ugođaj. Sve ostalo - prostor, vrijeme, zbilja, tek su fikcije naših osjetila. Ono što, međutim, zasigurno nije fikcija je autorova emotivna povezanost s motivom kojeg susrećemo na skoro svim ovim slikama: s motivom barke. A prema tome motivu, od pamtivijeka punom simbolike, Lončarić gaji posebnu sklonost i po svemu se čini, poznaje ga u dušu. Znano je da barke u svakoga tko je vezan s morem bude želju za otiskivanjem na pučinu, za plovidbama, za doživljajima, za životnim spoznajama, za odlascima i dolascima. Nose li barke Saše Lončarića nešto od simbolike njegove osobne životne priče? Barke na Sašinim slikama tihe su i mirne, usidrene u luci, u plićaku, gotovo zarobljene bonacom koja ih okružuje. Jesu li one jedna strana slikareva temperamenta, koji se, nakon putovanja po svijetu i života u inozemstvu, te školovanja u Belgiji, vratio i smirio u svojoj luci? Zbog nekih oblaka, koji možda obećavaju promjenu vremena, naviru asocijacije. Zato se pitamo, jesu li Sašine barke uistinu zaspale, ili dremajući strpljivo čekaju, a u dosluhu su s morem, vjetrom i prirodom. Čekaju svoga mornara, da krenu s njim na novu, uzbudljivu plovidbu. (Višnja Slavica Gabout)

Saša Lončarić  rođen je 1969. u Rijeci. Godine 1972. odlazi u Belgiju (Bruxelles), gdje završava osnovnu školu i gimnaziju, a nakon toga i Akademiju likovnih umjetnosti St. Luc, specijaliziravši se za crtanje stripa. Uz to, ondje završava i trogodišnju fotografsku školu. Nakon povratka u Hrvartsku nastanjuje se u Krku, te od 1998. započinje aktivnu izlagačku aktivnost. Kao stalni suradnik Novoga lista radi tjedne karikature, koje mu redovno izlaze u tom visokotiražnom dnevniku. Član je HDLU Rijeka, a živi i radi u gradu Krku.

VLADO MARTEK
NASLOV, NEGDJE U SLIKAMA; ČITAJTE SLIKE!
(18. 07. - 07. 08.)
GALERIJA DECUMANUS

NASLOV, NEGDJE U SLIKAMA; ČITAJTE SLIKE!

Konačno imam priliku pisati o slikama koje još nisu naslikane. Bogme, primjerena radna situacija i izazov. Naravno da u glavi, kao istinski konceptualist - imam ideju, nacrt, skicu, predodžbu o svih pet budućih slika u budućim bojama i u budućim formatima. Ali, uzmemo li situaciju klasično i tradicijski - evo nemale zbrke i reverzibilije. Let it be and anything goes (Možda ja to ne zaslužujem). Od početka izlagačke karijere napisao sam baš sebi kao predgovore izložbe - njih četrdeset i šest tekstova. Uvijek sam pledirao u njima na iskrenost i nominalizam, bivajući čas ispred, čas pak iza svoga vremena. Ovaj filozofijski uvod legitiman je samo iz perspektive sedamdesetih prošlog vijeka. Bit će da će trebati preddokazivanje i dokazivanje za oba vremena.
No u stilu preciznog supstituta i vješte simulacije, a oslonjen na moć neverbalnog u kontekstu teksta - moguće je odnjegovati i obraditi pouzdanu prazninu rezonantnijeg govora i asocijativnog podrazumijevanja. Pet slika ima pet sadržaja, prividno nehijerarhijska, neporedana i neulančana. Tih pet slika ima dvije formativne veličine, zatim neznatnu težinu i na posljetku zanemarivu zonu slabog mirisa (samo miris platna ostaje). A kad smo kod vrijednosti, materijalne, novčane, koju inaugurira djelatni umjetnik/lingvist - o tome bi se dalo… ali nećemo. Duhovna vrijednost tih pet slika, dakako da je relativna i ovisi o vrijednosti želje, zadovoljstva i meditativnosti publike. (In ultima linea publika kupuje samu sebe. Tu treba istaći mnoštvenost varijanti vertikalne i horizontalne skale vrijednosti).
Ustupak sadržaju je ustupak sadržaju. Čak kad se samopiše. Motivi su u zoni mnoštva, boje su individualizirane: crna, crvena, zlatna. Nazivi slika kao pojam dotiču istinsku zonu komike i ruganja (Pošto se naziv konstituira sam, što mu ima autor slike da ga da. Publika to ulovi.). Umjesto rezimea evo predrezimea: Ni jedan tekst ne može rasvijetliti mimetički zanos na kojem se temelji; ni jedan tekst se ne može temeljiti na mimetičkom zanosu koji osvjetljava. Ni jedan tekst ne može aludirati na načelo koje njime vlada (Rene Girard). Ovo je važno i nezaboravno.
Napokon, na kraju, publika će dobiti svoje slike, koje impostiraju genius loci. Slike bi mogle kao cjelina biti nazivane: tranzitivne slike. Lingvističko silovanje? Sam autor zna da li je pretjerao. Ili je zorna tek pustoš oko kandidature istine? A hoćemo - predložene i naslikane slike su tu da vas ne odvedu nikamo ako tako hoćete. Sada treba navijati za istinu kao fragment umjetničkog djela, kao za Hajduk ili Dinamo. Eto, navijam u petoglasju, pa što ispadne. Ionako je i slikarstvo odvajkada instrumentalizirano sa svih strana. Onako neuništivo kao ideja Giotta, Leonarda i Maneta.

Vlado Martek

(ANEKS)

Dopunjujem tekst nakon dvanaest dana. Cijeli tekst je dobio vremensku i psihološku plastičnost. Usput, otvorio se razmak kao ono REALNO. Dopisani tekst mogao bi biti kao Maljevičevo; bijelo na bijelom, tj. uprizorenje minimalnog razmaka. Pa je na djelu brisanje ostalog sadržaja kao nusprodukta strasti za REALNIM. Takav je zapravo scenarij koji proizlazi iz umjetnosti XX st., ostrašćene strašću za REALNIM. Dakako Maljevič je svojim djelom: bijelo na na bijelom najfiniji aspekt. Ali i pokazatelj da se isplati upirati prstom u praksu izumljivanja sadržaja na mjestu minimalne razlike. (Nameće se teza da pritom kumuje egzaltacija etičkog). Dakle, REALNO nije identitet već razmak (po Badiou). Možda je čitatelj već primijetio da su slike produžetak (implant), nastavak i razlika teksta. On to možda ne želi ali nas to odvodi do novog dana u pustinji (Maljevič), naime do razlike. (Čitanje - gledanje, jedno uključuje drugo). Tako je puno sadržaja na izloženim slikama (one su tendenciozna površina), sadržaji slika su suspendirani tekstualnim vodstvom, a tekstualno vodstvo je omeđeno prinudom slike (koja bi već bila riječ/slovo/tekst); ovako, uzajamno prožimanje oslabljuje identitet. Izumljeni sadržaj na mjestu minimalne razlike gledanja i čitanja - oduzimajući je čin čekanja, stražarenja, ukazivanja, neforsiranja. Reprezentacija i sublimacija su nužne prepoznatljivosti, iako su za nas današnje nekako neprihvatljive, poput postamenta kao izuma. Gotovo preinduktivne prakse. Slika je reprezentacija i ostatak XX st.; tekst je sublimacija kao nasljeđe čistilačke prakse u umjetnosti XX. st. Nema sumnje da učimo svi skupa. U ime toga ništa ne treba biti razoreno. Tek oduzeto u transparentnom računu (povlačenje identiteta kao old timera). A pošto je jezik uvijek vezan uz REALNO onda izlazi da je tekst remetitelj slikarske pučine kao majčinskog principa. Tekst je avangardistički tik.
Možda je ovo najteži tekst na Krku u 2009. godini.
U slučaju Martek između prevladavajućeg slikarstva i njegovih slika, ili između očekivanih slika i njegovih slika ostvaren je rascjep, razmak kao hrana.

 Vlado Martek

VLADO MARTEK

Pjesnik, konceptualni umjetnik, slikar, esejist (Zagreb, 1951. godine). Diplomirao književnost i filozofiju na FF u Zagrebu 1976. U početku se bavio vizualnom i konkretnom poezijom a od polovine sedamdesetih - konceptualizmom, akcionizmom (s Grupom šestorice autora), umjetničkim knjigama te out of printom (18 samizdata, leci, plakati, razglednice). Od početka osamdesetih bavi se slikarstvom, kiparstvom i grafikom. U Beču izlaže na skupnoj izložbi: Zeichnen im Fluss u Museumu des 20. Jahrhunderts, 1990. Tijekom 1997. boravi u Lyonu gdje priređuje izložbu. Piše tekstove i kritike o likovnoj praksi u časopisima i katalozima. Sudionik je autorske izložbe Renea Blocka: In der Schluchten des Balkan, u Kasselu, 2003. U posljednje vrijeme vraća se projektima u duhu konceptualizma. Objavio je sedam knjiga - od zbirke poezije, zbirke tekstova do knjige eseja o suvremenoj umjetnosti, te dva koautorska izdanja grafičkih mapa. 2002. godine izašla je monografija: Martek - fatalne figure umjetnika, M. Šuvakovića, a 2008. postavljena je retrospektivna izložba u Modernoj galeriji u Zagrabu (Vlado Martek 1973. - 2007.). Živi u Zagrebu.

 
S otvaranje izložbe

VIŠNJA SERDAR
Moj žovotok... Krk, Kornat, Kalamota
(27. 06. - 17. 07.)
GALERIJA DECUMANUS

Otočni motivi Krka, Kornata i Koločepa beskrajno su bogata riznica iz kojih Višnja Serdar već godinama crpi svoje motive. A bira one uz koje je, po nekom svom intimnom ključu, emotivno vezana. Motive u kojima su pohranjene njene radosti i ushiti, dijelovi njezine intime i njezina sjećanja. Brojni portreti, posebno dječja lica, lica odraslih i staraca, ali i tihe i sjetne kale i zasjenjena dvorišta, prozori i dimnjaci, pitome morske uvale i stjenovita obala, crkvice i kapelice... sve su to samo neka od nadahnuća Višnje Serdar, koja uvijek nose snažan i jedinstveni pečat njezine ličnosti i lirski naboj njezine duše. Nema u njezinim radovima patetike, niti eksperimenata medijem. Ona je ustrajni i uvjereni klasičar, likovno kultiviranoga pogleda i oka naučenoga na likovnost. Ali i na zanatsku perfekciju, uz korištenje klasičnih fotografskih izražajnih sredstava. Pritom ova autorica uvijek posebno uvažava motiv, kojeg autorski interpretira, istodobno međutim puštajući autentičnom životu da progovori sam, tako da joj estetizacija bitno ne zamućuje stvarnost. Jer, kao što je Vladimir Gudac jednom napisao, neki autori govore o umjetnosti kroz svijet (život), dok  drugi govore o svijetu (životu) kroz umjetnost. Na svojim fotografijama Krka, Kornata i Koločepa Višnja Serdar prikazuje te otoke onakvima kakvima ih doživljava: kao otoke života u malome, pa prema tome bira i motive. Najčešće su to neki karakteristični detalji, u kojima suprotstavlja i združuje povijest i današnjicu; mladost i starost; suvremenost u svevremenosti. Ali voli i panoramski zahvatiti cjelinu pejzaža i veduta, osobito kad u njima otkrije ljepotu likovnosti. Tako predmeti, ljudi, građevine, naselja, priroda i ambijenti na njezinim fotografijama grade svojevrstan umjetnički arhipelag, isti onakav kakvo je tlo, zemlja i ljudi kojima su inspirirani. Svaki od ovih otoka - Krk, Kornat, Koločep, za nju je samosvojan i poseban svijet i njihove motive ona natapa lirskom osjećajnošću. Ti otoci/svjetovi imaju svoju individualnost, ali njihovi motivi imaju i mnogo toga zajedničkoga, otočnoga i ta njihova otočna značajka egzistencijalno ih određuje. Višnja Serdar profinjeno je to otkrila svojim fotoaparatom, znajući zabilježiti njihovu stvarnost i njihovu otočnu određenost. Ali njezino bilježenje je uvijek više od bilježenja. Jer evidentno je da su tu uključene jake emocije. Ali još je evidentnije da je tu uključen visokoprofesionalni umjetnički pogled, koji zna izabrati pravi trenutak i pravo svjetlo, namjestiti pravu kompoziciju i kliknuti iz pravoga rakursa. O svojoj snažnoj povezanosti uz tri otoka, ali i o svome pristupu fotografiji ova poznata hrvatska fotografkinja kaže: Krk sam izabrala ja, a Kornat i Koločep su izabrali mene. Krk je moj životok, na njemu sam doživjela sva uzbuđenja i svu ljepotu u proteklih 50 godina. Mogu reći da sam tu provela veći dio svoga života. Svakoga tu poznam i svi mene znaju. Kornat - i on je živ, iako djeluje prazno. A Kalamota (Koločep) je nekako idealan: po mjeri čovjeka, miran i tih, a na dohvat Dubrovnika. Ova tri otoka na neki način su utjecala na moj život, pa je i naziv izložbe takav. A naziv je dvosmislen; višesmislen, jer ja volim neke dvosmislene riječi i nazive, da malo zbunim ljude i da ih ponukam na razmišljanje i možda na detaljnije gledanje i čitanje. Na napor otkrivanja onoga što je autor htio reći. A uz dvosmislenosti i enigme, volim i malo humora. Moje fotografije su dio mene, mojih osjećaja. Mislim da kod njih ne bi bilo fer koketirati sa slikarstvom. Neka to rade grafičari. Ja ostajem vjerna fotografiji, u svoj njezinoj punoći i tradiciji, sa svim njezinim pojedinačnim pričama i porukama. Nastojim im dati maksimalno moguću ljepotu koja se može percipirati okom, tako da onaj tko ih gleda, ako ikad dođe na to čudesno mjesto koje prikazuju, ne osjeti razočarenje. Jer znamo da fotografija nije i ne prikazuje vjerno stvarnost. A ni ne može, jer je svodi na dvije dimenzije. Zato je ona samo djelomični dokument, koji prerasta, kao u mome slučaju, u medij u kojem ja estetiziram taj svoj kvadratić stvarnosti i u njega prenosim svoje emocije, a moja je želja te emocije prenijeti i na druge. (Višnja Slavica Gabout)

 

Višnja Serdar rođena je 1942. godine u Zagrebu, gdje 1962. završava Školu primijenjene umjetnosti - Odjel za fotografiju (prof. Fizzi). Od 1963. do 1968. studira povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i radi na Institutu za povijest umjetnosti (projekti s profesorima Milanom Prelogom i Grgom Gamulinom). Od 1968. do 1972. živi i radi u Švicarskoj. Samostalno izlaže od 1975. godine - u Zagrebu (GUF u Kamenitoj 15, Kula Lotrščak, Muzejski prostor, Fortezza, Gradec, Galerija Ulrich, Galerija ULUPUH, Europski dom), Varaždinu, Sisku, Karlovcu, Malinskoj i Šibeniku. Sudjeluje na svim relevantnim skupnim izložbama svoga udruženja, kao i Fotokluba Zagreb, u zemlji i inozemstvu. Nadalje, snima za brojne kataloge skupnih i samostalnih izložaba, te za likovne monografije (Edo Murtić, Ljerka Njerš), knjige i udžbenike (Keramika u Hrvatskoj, Zdravo maleni, školski udžbenici i knjige za djecu u dijaspori). Surađuje u dnevnim i tjednim novinama, revijama i časopisima, snima za plakate i omotnice ploča. Članica je ULUPUH-a od 1973. godine, a Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 1978. Djeluje u svojstvu samostalnog likovnog umjetnika. Živi u Zagrebu i na Krku (Vrh).

MIHOVIL DEPOPE
Prozori sreće
(02. 06. - 26. 06.)
GALERIJA DECUMANUS

Prozori su motiv koji se provlači cjelokupnim stvaralaštvom Mihovila Depopea. A taj slikar, koji je ponajprije profinjeni akvarelist, ali kojemu je drag i akril, pa ga na sebi svojstven način zna učiniti čudesno prozračnim, lazurnim i mekim, prema ovome motivu nema samo čisto likovni, nego i emotivni odnos. I to se lako uočava, bez obzira što su na prvi pogled njegovi prozori čiste apstrakcije. Ipak, apstracije kroz koje se može naslutiti njihovo inspirativno polazište i njihova prepoznatljivost, jer Depope kao da ih puni nekim asocijativnim, lirskim, snovitim sjećanjima. Što ustvari ovi prozori i jesu, budući da su vezani uz jedan detalj iz autorova života. Uz jednu impresiju iz davnih dana njegova djetinjstva, kad je, fasciniran tim oknima, kroz njih gledao u okolnu veliku prirodu, u sunce, u titravi zrak i sveprisutnu životnu energiju, te na njihovim transparentnim površinama sve to crtao. Prozori su tako u njegovoj memoriji zauvijek ostali asocijacija jedne beskrajne ugode i sreće, a u njegovu slikarstvu postali vječni izvor inspiracije i motiv koji islikava cijeli život. Ali kad ga  slika, on ga ne preslikava i ne priča o njemu. Prozori kao konkretni motiv su tek polazište, inspiracija i emotivni poticaj - a nekad možda i izgovor za ono što je u prvom planu, a to je likovno događanje: usuglašavanje likovnoga vokabulara i brušenje izričaja, u kojem kod Depopea dominiraju ponajviše elementi poetskoga intimizma i lirske apstrakcije. Pa premda nas on, samom konstrukcijom kompozicije, zna navesti na snažnu asocijaciju motiva i njegovu značenjsku važnost, te uz to na poetsku pomisao o rasplinutom krajoliku, ili o vedrome danu koji ulazi kroz prozor, njegova je primarna namjera ipak naglasiti one likovne elemente, koji ovdje vode glavnu riječ. To se prije svega odnosi na boju, koja dominira - ponajprije plava i zelena. Boju koja je puna zraka, svjetla i energije prirode; koja je istodobno zasićena i transparentna, asocijativna i nekako pijevna, eterična i neuhvatljiva; koja se kupa u svjetlu i u kojoj se počesto sve rastvara i rasplinjuje. Ali koja voli u Depopea postati i autonomna činjenica, pa u zajednici s linijom zavibrirati u zajedničkom tonalitetu, te tako učvrstiti rešetku kompozicijske strukture. Ali pritom ne priječiti da kroz tu strukturu blješti svjetlost i struji prostor (baš kao i nekad kroz onaj nekadašnji prozor), pa ne odolijeti da se i sama na sve strane razlije kao neuhvatljivo plavetnilo i zelenilo. U toj, u osnovi jednostavnoj i pročišćenoj kompoziciji, nekad snažnijega, a nekad nježnijega linijskoga rastera, mogu se naslutiti neke predmetne asocijacije; neka podneblja; neki prostori i neke daljine. Ali ima tu i konkretne i gotovo opipljive dinamike i treperenja, te nekih prodiranja u unutrašnjost prostora slike. Ali i iskoraka prema van, u okolni ambijent. Tako, kad sve struji i prodire iznutra prema van, tad igra boja, linija, svjetla i prostora aktivira i čini vizualno vibrantnim cijeli okolni prostor. Kad se prodori i struje, međutim, kreću prema unutra, u unutrašnjost slike, tad je naša pozornost usmjerena u centar i povučena u iluzivnu dubinu, pa mi znatiželjno iščekujemo neko događanje. Slika tad funkcionira baš kao i prozor. Postaje mjesto događanja i mjesto u koje (kroz koje) zavirujemo, koje istražujemo i gdje tražimo (i pronalazimo) ljepotu i skrivena čuda. I svjesni smo da su tu staništa duhovnosti i skrivenih značenja, ali i fascinantna središta vizualnih senzacija. Senzacija čija je podloga, međutim, jedino u Depopeovu slikarstvu, znalački organizirano i disciplinirano likovno razmišljanje, jasnoća i jezgrovitost vizualnoga iskaza, profinjeni osjećaj za materiju - i neka maštovita poetika. (Višnja Slavica Gabout)

 

Mihovil Depope rođen je 1926. u Skrpčićima na otoku Krku. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Rijeci 1971., nakon čega započinje raditi kao likovni pedagog. Depope izlaže od 1960. i to na dvadesetak samostalnih, te brojnim žiriranim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je više nagrada i priznanja, a član je i HDLU Rijeke i Zagreba. Kao samostalni umjetnik Depope živi i radi u gradu Krku.

 

 

YASNA SKORUP KRNETA
Istra magica
(09. 05. - 02. 06.)
GALERIJA DECUMANUS

Jedna od osnovnih tematskih preokupacija u stvaralaštvu Yasne Skorup Krnete je Istra i njezin čudesan krajolik, koji ova autorica doznačuje publici kao snažnu i sugestivnu vizualnu senzaciju. A njezina Istra je zanosna i gotovo nestvarna; čarobna i fantazmagorična; šagalovski poetična i dekirikovski tajnovita. Krajolik u kojem je sve istodobno i realnost i iluzija. Sve je tu puno priča i snova. Sve je puno asocijacija, posebnoga ozračja - i boja. I sve je opipljivo - a opet nekako fluidno i prividno. Premda Yasni Skorup Krneti Istra nije zavičajni krajolik, ona je njome opčinjena i u svojim radovima interpretira je na poetičan, ali i likovno snažan način. U njima ona pokazuje da je prodrla u bit - u samu strukturu ovoga krajolika. Ali i u njegovu poetiku - čak i u njegovu neobičnu magiju. Njezina vizualna interpretacija uvelike se približila upravo onome dojmu koji taj krajolik istinski ostavlja na svakoga tko njime kroči, jer on, baš kao što je to i u radovima ove autorice, JEST čudesno irealan, pun nekih energetskih čvorišta, povijesnih sedimenata, s neobičnom geometrijom reljefa i naselja, s neočekivanim perspektivama i zanimljivim razmještajem očišta, što sve, na svoj poseban, magično-realističan, odnosno strukturalno-poetičan način prenosi u svoje radove Yasna Skorup Krneta. Prenosi ona sve to unutar nekih pomaknutih vremenskih koordinata, gdje se dani i godine smjenjuju drukčije i polaganije, po diktatu nekog svemirskog kronometra, pa je njezina Istra - premda jednom sutonski meka i tiha, a drugi put okupana žarkim suncem i uronjena u žitku, nerijetko plamteću boju - pa pjevna, uvijek mistična. Istra magica motiv je koji je u stvaralaštvu Yasne Skorup Krneta zauzeo veliki dio njezinih slika, objekata i instalacija. O toj magičnoj Istri ova autorica priča bojom i emocijama; simbolima i metaforama. Kad priča bojom, tad crvena boja pulsira bojom istarske crvene zemlje, bijela boja sjaji bjelinom istarskoga kamena, žuta uranja u žuti sfumato sunčanog popodneva, a plava upija u sebe beskrajno i neponovljivo plavetnilo istarskoga nebeskoga prostranstva. I premda tu sve djeluje nekako vječno i zaustavljeno, ipak se osjeća da je sve pod utjecajem vibracija - onih neba i onih zemlje, koje se u ovome krajoliku dotiču i spajaju, a onda blagotvorno zajednički djeluju. Možda zbog toga i radovi ove autorice - i oni gdje prevladava priča i oni gdje je u prvom planu struktura, odišu hedonizmom i poetikom.
Svoj individualni, prepoznatljivi autorski izričaj Yasna Skorup Krneta razvila je inzistirajući na metjerskoj perfekciji, na autentičnosti vizije i na poetici iskaza, uvijek pritom stavljajući naglasak na pomno izbrušeni likovni jezik - na formu, strukturu i materiju, ali isto tako i na površinu i njezino ekspresivno, asocijativno bogatstvo. Uz to, ova autorica nikad ne propušta istaknuti, osobito u ovim radovima, svoju intimnu, emotivnu vezanost uz motiv. Motiv o kojem nekad voli pričati priče, a nekad ga voli uzvisiti i slaviti bojom. Tako, kad je narativno-elokventna, ona kroči rubovima istančane stilizacije, koja povremeno lagano zna dotaknuti i dekoraciju, ali onu punu lirskoga ugođaja. Takva njezina priča, premda s jedne strane ilustrativna i opisna, s druge je ipak začudno kontemplativna i oduhovljeno utišana. Kad, pak, progovara snagom boje - guste i raskošne, tad je u njezinim radovima sve natopljeno energijom zemlje  i svjetlom podneblja. I sve pulsira. Onda postaje izuzetno važna čista materija u svojoj elementarnoj pojavnosti, koja ima svoju strukturalnost i svoju prostornost, svoju tektoniku i svoju taktilnost. Dojam koji tad prevladava u tom zvonkom kolorističkom ditirambu je onaj istinske pikturalne svečanosti, priređene u čast slikarske materije i u čast istarskoga krajolika. Odnosno, u čast Istre magice, koju ova slikarica islikava, oblikuje i na svoj osebujan  način u svojim radovima materijalizira već dugi niz godina, gradeći na tom motivu svoj stil i svoj autorski identitet. (Višnja Slavica Gabout)

 

Yasna skorup Krneta diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1971. godine, a od 1972. do 1987. živjela je u Švicarskoj, gdje se aktivno bavila umjetničkim radom, kontinuirano izlažući vani (Švicarska, Francuska, Italija, Japan), ali i u domovini. Nakon povratka u Hrvatsku intenzivno se nastavila baviti svojim slikarstvom, osobita inspirirana Istrom i njezinom magičnom ljepotom, koju je u svome stvaralaštvu do sada ovjekovječila u nekoliko upečatljivih ciklusa: Histria Poetica (1996/7), Antejski dodir Istre (1998/9) i Saga o Istri (2001/5). Na njih je nadovezala i ciklus inspiriran zemljom  - Ditiramb zemlje (2004). Osim slikarstvom, Yasna Skorup Krneta kontinuirano je angažirana i intelektualnim radom: likovnim uredništvom, organizacijom izložbi, večerima poezije, prezentacijom i realizacijom projekata, te radom u mirovnim i ženskim organizacijama. Godine 2007. pokrenula je multimedijalni projekt 7+7=ONA, skrećući njime pozornost na sve profile kreativnoga rada žena. U tom smislu organizirane su dosada izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu.
Autorica je do sada održala četrdesetak samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu, te sudjelovala na brojnim skupnim pozivnim i žirirani  izložbama u Hrvatskoj i svijetu. Za svoj rad dobila je više značajnih nagrada i priznanja, srebrnu Internacionalnu paletu za slikartsvo FICIE u Parizu 1984. godine, specijalnu pohvalu FI u Osaki 1985. godine, te otkupne nagrade Grisia Rovinj 2000. i 2001. godine. Djela joj se nalaze u mnogim privatnim i javnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke i Zagreba. Ima status samostalne umjetnice. Živi u Opatiji i djeluje u svom ateljeu Yasna san.

DAVOR ŠUK
Savršena nedovršenost
(
24. 04. - 08. 05.)
GALERIJA DECUMANUS

Oblikovanje umjetničkog nakita nedvojbeno pripada jednoj posebnoj vrsti likovnoga stvaralaštva. Posebnoj jer uključuje različita umjetnička iskustva, različite umjetničke postupke, a danas, u skladu sa suvremenim likovnim izričajem i različite medije i često za nakit atipične materijale, koji ne moraju nužno biti dragocjeni. Premda se nakitom bave autori profinjena senzibiliteta i jedne sasvim specifične osobnosti, kad se radi o suvremenom umjetničkom nakitu njihov izričaj je najčešće usuglašen s trendovima suvremene umjetničke prakse, pa im nakit zna biti kompleksna gradnja u koju ulaze elementi raznih medija, (kiparstvo, slikarstvo, asamblaž, instalacija...), ali i stilova, i pravaca. Tako unatoč tome što je njihova umjetnost usmjerena prema uporabnim/nosivim predmetima, ona udovoljava svim kriterijima umjetnosti današnjega vremena.
Davor Šuk se već skoro tri desetljeća bavi stvaranjem sasvim posebnoga, umjetnički oblikovanoga unikatnoga nakita. Takvoga koji ne osvaja dragocjenošću materijala, nego profinjenošću likovnoga koncepta. Koji nije jeftino dopadljiv - uniformiran i komercijalan, već vizualno dojmljiv. Ponajprije zbog svoje misaono-morfološke počišćenosti i jednostavnosti, svoje profinjene estetike i svoje dozirane izražajnosti - čak minimalistički decentne škrtosti svega što bi se moglo nazvati nakitnim sjajem. Davor Šuk konstruira i gradi nakit kao (začudno robustne) objekte, skulpture i asamblaže, pa ga nerijetko doživljavamo više kao prostorne umjetničke predmete, a manje kao predmete za ukrašavanje. U njima on se znalački poigrava likovnim elementima: volumenom i prostorom, plohama i oprostorenim linijama, svjetlom i bojom. I iznad svega percepcijom. Percepcijom koja kroz srazove suprotnosti i otpore različitih materijala i formi - čvrstih i prepletom omekšanih, rustikalnih i nježnih, svakodnevnih (pronađenih)  i dragocjenih, u konačnici stvara čudesne i neočekivane harmonije.
Premda je Davor Šuk u posljednje vrijeme počeo eksperimentirati s blještavim emajlom, te ga umetati u svoje robustne nakitne objekte, ili tom staklastom bojom rasplamsavati životnost klasičnih ogrlica i medaljona, njegov osnovni oblikovni modul i dalje je ostao žičano pletivo. Mogućnost gotovo beskrajne raznolikosti toga pletiva i iz njega izvedenoga bogatstva tekstura za njega je oduvijek bio izazov i inspiracija. Tim više što sam taj motiv asocijativnošću seže do dubokih sedimenata čovjekove povijesti i kulture - od arhaike i srednjeg vijeka, do novog doba i art nouveaua, povezujući ih čvrstim nitima s današnjim vremenom. U Šukovu stvaralaštvu izuzetno je zanimljiva upravo ta autorova suvremena interpretacija povijesne pleterske motivike, jer on na intrigantan i autorski svjež način spaja ono daleko povijesno i ono suvremeno, čak avangardno. Njegov žičani preplet - nekad prozračan, nježan i mek, a nekad snažan, robustan i čvrst (koji je postao njegov zaštitni znak), na inventivan način upliće u svoje niti aktualnu suvremenu umjetnost, ponajviše elemente arte povere, art bruta i  trash-arta. Upliće pronađene predmete svakodnevne uporabe i otpadne reciklirane materijale, stvarajući uz povremeni dodatak istinski vrijednih detalja (srebra, ahata, riječnoga bisera - ili blistavoga emajla) neobično sugestivne i estetski atraktivne simbioze. Autorovom intervencijom i prenamjenom, te njegovom kreativnom interpretacijom, ovaj sklop je uzdignut ne samo na razinu umjetničkoga djela, nego i na razinu prave dragocjenosti. Na taj način brojne ogrlice, narukvice, naušnice, broševi, ukrasne igle i ukrasne kravate od bakra, kositra i mjedi, s povremenim dodatkom zrnca plemenitosti, postaju u djelima Davora Šuka, kao nekim dodirom alkemičara i magičara, nešto drugo. Pretvaraju se iz svakodnevnoga u nesvakodnevno; iz krutoga u meko; iz ukrasnoga u objekt ili instalaciju; iz opisnoga u produhovljeno. Ako ih, pak, jednom odaberemo za svoj nakit, oni se tad simbiotički uz nas vežu, s nama žive i dišu - i kroz svoju posebnost ističu i našu osobnost. (Višnja Slavica Gabout)

 

 

 

Davor Šuk rođen je u Zagrebu 1963. godine. Početkom osamdesiteh završava zagrebačku Školu primijenjenih umjetnosti - odjel za obradu kovina. Nakon školovanja kreira i izrađuje nakit najprije u radionici Aranke Njirić Varge da bi nakon dvije godine osnovao vlastitu radionicu. Od druge polovice osamdesetih sudjeluje na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu, ali se predstavlja i samostalno. Godine 2002. prima drugu nagradu za inovacije u umjetničkom oblikovanju unikatnog nakita. Autor živi i radi u Zagrebu.

Adresa: Drinska ulica 24, 10000 Zagreb
E-mail:
davorsuk1@gmail.com


PROJEKT EKO
(21. 04. - 24. 04.)
GALERIJA DECUMANUS

U galeriji Decumanus postvaljena je izložba vrtićkog projekta Eko ponudivši na jednom mjestu niz zanimljivih artefakata (crteža, slika, kolaža, scenografija, karata, skulptura itd.) izvedenih od rabljenih materijala koje su izrađivala djeca svih grupa zajedno s roditeljima i odgajateljicama krčke podružnice Dječjeg vrtića Katarina Frankopan. Osim spomenutog, zainteresiranim posjetiteljima pružena je na uvid i bogata foto-dokumentacija s različitih radionica i demonstracija provedenih u okvirima jedne od najvažnijih gradskih institucija. Poruka ovog bogatog i zanimljivog postava zaista je jasna. Reciklažom, odnosno iskorištavanjem materijala, kojem je po mnogima mjesto u smeću, ne samo da potičemo kretivnost već djeci približavamo načela ekologije razvijajući im tako odgovornost prema okolišu. Ukoliko se spomenuta načela i usvoje, za što očito postoje veliki potencijali, nasljeđena prirodna bogatstva ostaju u dobrim rukama. Osim vrijednih predškolaraca u pratnji ponosnih odgajateljica i niza školaraca sa svojim učiteljicama otvaranju izložbe nazočili su Maja Parentić, ravnateljica Centra za kulturu Grada Krka, gradonačelnik Darijo Vasilić te Irena Žic Orlić, ravnateljica Dječjeg vrtića Katarina Frankopan Krk. Nakon kratkog predstavljanja projekta i njegovih sudionika uslijedio je prigodan program sastavljen od pjesama i recitacija na temu prirode i ekologije. Ovoj akciji pokrenutoj od strane krčkog vrtića svoju je podršku dalo i trgovačko komunalno društvo Ponikve koje već nekoliko godina provodi projekt Eko otok Krk s ciljem smanjivanja količine smeća, odnosno uklanjanja posljedica njegova stvaranja o čemu nas educira na izložbi postavljen video. U kratkom predstavljanju rečeno je kako će vrijedni predškolarci i njihovo vodstvo za svoj trud biti nagrađeni Zelenom zastavom, kao i štandom na nadolazećem Eko, etno i vinofestu gdje će široj publici imati prilike prezentirati i ponuditi svoje zanimljive rukotvorine.

 

 

 

IZLOŽBA STUDENATA AKADEMIJE PRIMIJENJENIH UMJETNOSTI SVEUČILIŠTA U RIJECI
(09. 04. - 20. 04.)
GALERIJA DECUMANUS

U galeriji Decumanus otvorena je izložba radova studenata Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci kao svojevstan uvod u 2. Drobnica fest kojeg i ove godine potpisuju članovi vrlo aktivne i svestrane Udruge maslinara Drobnica. Riječki likovnjaci ovom su se prilikom krčkoj publici predstavili rezultatima višemjesečnog rada unutar kolegija - Grafički dizajn, odnosno nizom grafičkih riješenja za etikete krčkog maslinovog ulja i logo udruge. Prema tome svi oni koji su željeli proučiti proces razrade nekolicine vizualnih identiteta ambalaže tekućeg blaga krčkih maslinara na raspolaganju su imali mape Bernarada Blaškovića, Luke Buchbergera, Ivone Dierobon, Marka Balingera, Martine Vorkapić, Sonje Mandić, Morane Klarić i Marijane Stanić. Osim postava u galeriji Decumanus Drobnica je priredila još jednu zanimljivu izložbu smještenu u galeriju koktel-bara Volsonis koja okuplja crteže i slike riječkih studenata na temu masline.

 
Izložbe u galeriji Decumanus i galeriji koktel-bara Volsonis

SPLENDIDISSIMA CIVITAS CURICTARUM
(03. 04. - 08. 04. 2009.)
GALERIJA DECUMANUS

Splendidissima Civitas Curictarum naziv je projekta što ga je SŠ Hrvatski kralj Zvonimir provela u školskoj godini 2008./09. sa željom da se učenici kroz različite školske predmete upoznaju s kulturno povijesnom baštinom grada prezentirajući je potom kao blago koje određeno turističko odredište čini privlačnim. Inače, projekt spada u područje obrazovanja, a zadaća mu je poticanje stvaralačkih sposobnosti učenika, promidžba Županije, te očuvanje kulturno-povijesne baštine. Kao nosioce projkta moramo izdvojiti učenike 3. razreda, smjera hotelijersko-turistički djelatnik, te učenike 3. ugostiteljskog razreda, smjera kuhar/konobar, kojima su se s vremenom pridružili i zainteresirani pojedinci iz ostalih razreda. Završni uradak ove zanimljive akcije, koju je uz učenike predstavila i ravnateljica Đurđica Cvitkušić, prikazan je u galeriji Decumanus, kroz izložbu, postera, crteža, slika, fotografija, maketa, videozapisa, instalacija i ostalih materijala na temu krčkog kulturno-povijesnog blaga. Izložbu otvorenu 03. travnja možete pogledati do 08. travnja 2009. svakim danom (osim nedjelje) od 10.00 do 12.00, te od 18.00 do 20.00 sati. Za vrijeme trajanja izložbe, biti će organizirana vođenja učenika preostalih razreda, a njezino će zatvaranje obilježiti kratak zabavni kviz na kojem će učineci demonstrirati znaja stenečena iskustvom u spomenutom projektu. Osim školaraca i njihovih profesora otvaranju su nazočili predstavnici Grada Krka, Centra za kulturu i Turističke zajednice.