Zanimljivosti

Tko je sv. Lovro?
(Povodom manifestacije Frankopani - knezovi krčki 2008.)

Jedna o najljepših priča vezana za  grad Krk je priča o sv. Lovri i krčkom puku koji ga štuju kroz vjekove. No, tko je sv. Lovro? Ranokršćanski svetac, jedan od prvih kršćanskih mučenika. Sv. Lovro rođen je u Španjolskoj u malom mjestu Huesca. Završio je školu u Zaragozi i tamo sreo papu Siksta II. Siksto je bio toliko oduševljen tim mladićem da ga je sa sobom poveo u Rim i ondje, unatoč njegovoj mladosti, zaredio za arhiđakona rimske crkve. Na toj dužnosti Lovro je bio odgovoran za sve crkvene riznice. Bavio se bibliotekarstvom te je sačinio popis svih članova rane Crkve i popis skrivenoga blaga Crkve. Kada je perfekt Rima dao uhvatiti Siksta i osudio ga na smrt Lovro je zaželio umrijeti sa njim. No, Siksto mu naredi da pričeka tri dana i da kroz to vrijeme razdjeli siromasima Crkveno blago. Okupio je tako Lovro oko sebe mnoštvo siromaha i bolesnika i sve blago im podijelio. Imperator Valerijan znajući za blago, te da se ono nalazi kod Lovra, istoga je dao uhititi 06. kolovoza 258. g. Kada je sudac istražitelj upitao za blago Crkve Lovro je uperio prst u siromahe govoreći Evo blaga Kristove crkve!. Na to je bio mučen, bičevan i na gradelama spaljen. Mučeništvo sv. Lovre prema pisanim knjigama zbilo se 10. kolovoza 258. g. i danas se toga datuma slavi blagdan sv. Lovre. U Rimu na mjestu njegova mučenja izgrađena je bazilika San Lorenzo fuori le mura, jedna od sedam rimskih bazilika. Ako želimo znati gdje je tajna tako velikog štovanja Lovre koje traje punih 18. stoljeća zasigurno je u heroizmu, mladosti i odanosti vjeri koju je iskazao. Zna se da je sv. Lovro i danas jedan od najštovanijih svetaca na Mediteranu. Za sv. Lovru govori se da je svetac za dušu i tijelo koji daruje oči i nepce. U pravu su oni koji tako govore. Vjerojatno jedna od najljepših pojava na nebu su suze sv. Lovre ili kiša Perzeida. Puk je meteorsku kišu zvijezde padalice još u davna doba povezao sa sv. Lovrom i nazvao ih suzama sv. Lovre jer iste su im se činile kao varnica žara na kojem je sv. Lovro bio mučen. Mi danas u takvoj noći tražimo zvijezde padalice, suze sv. Lovra,  smišljamo želje i zagovaramo sv. Lovru da nam ih ostvari. Istina, mit ili praznovjerje,  ne znamo ali to činimo. Za darove sv. Lovre koje pruža nama na zemlji vezuju se priče puka o gradelama i vinu. Starorimska riječ craticulae  je naziv za metalnu rešetku na kojoj se pripremala riba. Tijekom vremena u našim krajevima ustalio se naziv gradele, a složiti ćete se da je jedan od vrhunskih okusa, okus naše ribe sa gradela začinjene maslinovim uljem. Sada ste vjerojatno pomislili da uz takvu deliciju treba i čaša dobrog, dobrog vina. Sv. Lovro se i za to pobrinuo jer od davnih vremena vinogradari ne štuju samo sv. Martina i sv. Vinka već i sv. Lovru kada započinje zrioba grožđa. Niti sav trud vinogradara a ni sv. Martin i sv. Vinko neće pomoći ako sv. Lovro s neba ne da ono što treba da vino bude dobro. U nekim dijelovima Mediterana kaže se što slavlje sv. Lovre bude veselije vino će biti bolje. U Krk, na dan sv. Lovre, dolazili su župljani iz svih župa s otoka na procesiju koju je Biskupija pripremala u slavu sv. Lovre. Mi danas ne znamo kada se krčki sajam počeo održavati ali znamo da puk vezuje sajam za svetkovinu sv. Lovre kroz vjekove, a u nekim pisanim izvorima piše od pamtivijeka. U Krku, gradu povijesti i kulture, slavit ćemo sv. Lovru onako kako su ga slavili knezovi krčki Frankopani sa svojim pukom, prijateljima i svim namjernicima koji su nas pohodili u taj dan. U grad je dobrodošao svatko u dobroj vjeri i neka kuša sve ono što krčani u te dane nude, neka neku robu kupi kod trgovaca raznih a sve onako kako se nekada činilo u doba knezova krčkih. Pozvani ste, dođite! Na nama je da vam budemo što bolji domaćini a Vi što veseliji jer ako uspijemo u tim nakanama proslaviti Lovrečevu, sv. Lovro darivat će nas dobrim urodom grožđa i dobrim vinom. Zaista ima li što ljepše nego u te dane pohoditi Krk, nepce sladiti ribom i maslinovim uljem, dušu galiti vinom a na nebu tražiti suze sv. Lovre kojeg ćemo zagovarati da ispuni naše zemaljske želje.


Krčani u bitci kod Lepanta
Pripremio: Tonči Žužić

Odlaskom krčkog kneza Ivana VII Frankopana, Venecija je u potpunosti preuzela vlast nad otokom i gradom Krkom. Uspostavila je svoju upravu i postavila namjesnika; providura. Njena najveća snaga bila je trgovina koju je proširila i na prostor Krka. Bila je to pozitivna strana preuzimanja otoka od strane Serrenisime. Zbog velike mornarice, brojnosti posada i trgovačkog duha, otočani su mogli bolje unovčiti svoje proizvode. Pozitivna je bila i činjenica što je Venecija držala do očuvanja mira, a štitila je i od harčenja turaka iako prije svega zbog vlstitih interesa. Očuvali su se običaji, govor i liturgija. Iako su prva nastojanja osvajanjem otoka bila u cilju protjerivanja glagoljaša i narodnog bogoslužja, u tome naposljetku nisu uspjeli. Venecija je tražila pisanje na talijanskom ili latinskom jeziku, iako je narod među sobom komunicirao po svom. Nastavilo se također staroslavensko bogoslužje i glagoljaštvo, a narodni se jezik sačuvao u crkvenom, javnom i privatnom životu.
Iz mnogobrojnih tužbi naroda protiv venecijanskih poslanika i  namjesnika-providura vidljivo je da mlečani nikada nisu stekli naklonost stanovništva.
Patronatsko pravo koje je Venecija prisvojila i proširila, pravdajući se time da ga je nasljedila od Frankopana, kojim je dužd imenovao krčkog biskupa, župnika, kanonika i svećenika benificijata, također je pridonosilo negativnom raspoloženju.
Međutim najteže što je Krčane zadesilo doba venecijanske prevlasti bilo je služenje na galijama.
Venecija je dugo dominirala morima, za što joj je trebala velika mornarica i brojno ljudstvo. Do 18. st. ti su se brodovi nazivali galijama, a imali su vesla (brojem od 50 do čak 250), kojima su upravljali veslači - galijoti; najčešće prisilno. Bilo ih je raznih; neki od galijota bili su zatvorenici koji su veslali dugi niz godina, pa čak i doživotno. Drugi su bili po pozivu, često izabirani na sreću - vadilo se tako papiriće s imenima po krčkim općinama i u samom gradu. Oni koji su imali novaca plaćali bi i do 600 lira drugima da umjesto njih veslaju. Mnogi su prodavali svoju zemlju da zarade taj novac kako bi platili zamjeniku, ili bi mu je jednostavno prepustili. Oni koji su dizani izvlačenjem služili bi rok koji nije bio definiran, već bi služili po potrebi - koliko god je trebalo. Na galijama je obično bilo više stotina galijota, a neke su ih imale i po 1200. Veslalo se u smjenama po četiri sata, radi težine posla. Bilo je zaista naporno pokrenuti veliki drveni brod i pogoniti ga ljudskom snagom satima, danima, mjesecima... U svakoj općini bili su popisani ljudi sposobni za službu, tzv. uomini da fatti. Ako bi pomorsko zapovjedništvo tražilo određeni broj ljudi za galije, providur bi ga zajedno s općinom podijelio na pojedine općine i gradove. Naravno, svi su nastojali izbjeći tešku službu.
U to je doba otok Krk imao od 9000 do 11500 stanovnika. Sposobnih za službu bilo je oko 2500.
Tijekom vladanja Venecije, puno je krčana završilo na galijama. Krčki biskup Petar Bembo pisao je papinom nunciju u Veneciji da je zato zatekao otok pustim. Pisao je i 1571. da na otoku manjka radne snage i da su mnogi već mrtvi. Upravo te godine odvila se bitka kod Lepanta, 7. listopada. Prema zapisniku sastavljenom god. 1647. zbog dokazivanja smrti nekog galijota iz Vrbnika, navodi se da su poginuli gotovo svi koji su bili ukrcani na galiju koja je učestvovala u bitki. Preživio je samo jedan. Ta krčka galija zvala se Uskrsli Krist, a njom je zapovjedao soprakomit Ljudevit Cikuta. Njegov se grob nalazi u krčkoj katedrali. Prema jednom spisu iz 1693. vidi se da je na galijama bilo 250 Bašćana! U to vrijeme otok nije mogao ekonomski napredovati, a i narod je patio zbog gubitka najdražih.
Danas, kada se prisjećamo Lepantske bitke i obilježavamo njenu godišnjicu, moramo se prisjetiti i svojih predaka koji su proživljavali najgore muke veslajući na mletačkim galijama. Žuljevi od vesala i ožiljci na dušama nisu zarastali dugi niz godina, a mnoge je na njihovoj službi dočekala i smrt.
(Prema podacima i istraživanjima kanonika stolnog kaptola u Krku, Mihovila Bolonića i Iva Žica.)

Postoje li hrvatski Frankopani?
Ivan Mirnik

Na pitanje postoje li danas hrvatski Frankopani, koje si u zadnjih nekoliko godina mnogi neupućeni i naivni postavljaju, a u povodu pojavljivanja gospođe Ingrid de Lupis pod imenom "priceza de Frankopan", moramo odgovoriti, reći i stalno ponavljati: ne, ne postoje! Ne postoje već odavna, od 30. travnja 1671. godine kad je odrubljena glava zadnjemu i posljednjemu od njih. Dvojica Zrinskih živjela su još i nakon smrti bana Petra istoga dana: Adam (+1691.), sin Nikolin, i Ivan Antun (+1703.), sin Petrov. Ali nikakvi Frankopani od toga kobnog dana ne postoje!
Ako nama, povijesno školovanim ljudima, ne vjerujete, moramo pozvati najmjerodavnijeg svjedoka od sviju. Moramo povjerovati riječima posljednjega Frankopana, markiza Frana Krste. On je dana 28. travnja 1671. godine u jedanaest sati na večer, nakon bezbroj duševnih muka, sjeo za stol, kako bi škripajućim guščjim perom na šuštavom papiru crnilom napisao molbu za pomilovanje caru Leopoldu I., koji je tih dana boravio u svome dvorcu u Laxenburgu. Taj dio pisma, koji nas posebno na ovome mjestu zanima, u prijevodu glasi:
"... Pogledajte, premilostivi care, s Vašim milostivim očima na moju cvatuću mladost koju moram prije vremena izgubiti. Svratite pogled, premilostivi care, na mene bijednoga i još jedinog preostalog od moje obitelji, koja je tijekom bezbroj godina Vašoj preslavnoj kući i cijelomu kršćanstvu s nepokolebivom vjernošću i požtrvovanjem uvijek služila...." ("Sie betrachten, Allergnädigster Kaiser mich armseligen und noch einzig Uebrigen meiner Familie, welche seit unzählbaren Jahren Eurem hochlöblichen Erzhaus und der ganzen Christenheit mit unfehlbaren Treue und Aufopferung allzeit gedient hat..."). Tko ne bi povjerovao istinitim riječima na smrt osuđenog mučenika? Jer se u posljednjim časovima ne laže, a najmanje caru, koji je bio vrlo dobro obaviješten.
Što se dalje, dva dana poslije, zbilo, govore tadašnji letci:
"... To je spomenuti sudski pisar pročitao i Zrinski se naklonio. U međuvremenu su se otvorila vrata prema drugom dvorištu, te su ga odveli na postavljeno stratište dugo šest hvata i četiri hvata široko, prekriveno crnom tkaninom. On je stalno u velikoj pobožnosti molio za ispovjednikom...
Kad je Zrinski stupio na stratište, skinuo je kaput i predao ga svom pažu Tarodiju. Raskopčao je i haljetak, koji je još noć prije izrezao oko vrata. Njegov mu je paž zavezao oči zlatom izvezenim rupcem, te isto tako skupio i kosu. Bez govora ili oproštaja kleknuo je pred narodom. Dok je molio posljednju molitvu "U Tvoje ruke predajem svoj duh", točno kad je tuklo devet sati, primio je krvnikov udarac, koji je bio nesretan i stoga je morao podnijeti još jedan, te je glava posvema odrubljena.
Nakon toga su izvjesne časne, u tu svrhu naručene osobe, mrtvo tijelo i glavu položile postrani i prekrile već pripremljenom crnom tkaninom, kao i stratište koje je bilo kao iz jedne velike cijevi preliveno krvlju sve do prednje strane i sve do stuba po kojima se uspeo...
Dok se čitala osuda, Frankopan je zatvorenih očiju dosta glasno molio i poljubio križ nekoliko stotina puta. I nakon pročitane osude glasno je upitao nema li za njega nikakva pomilovanja...
Nakon što se čulo pomilovanje, još jednom se javio sasvim glasno... potom su se otvorila vrata koja su vodila u drugo dvorište i odveli su ga na stratište, gdje je u ruci držao raspelo i više od četvrt sata se molio osobito glasno i jasno na latinskom i zazivao Boga...
Nakon toga su mu zavezali oči, te je kleknuto i stalno zazivao "Isuse, Marijo", sve dok nije primio krvnikov udarac, koji je bio još nesretniji od onoga koji je primio Zrinski. S time da ga je ovaj zahvatio po ramenu, tako da je Frankopan zapravo pao na glavu, okrenu se i podignuo glavu te ponovno htio ustati i pri tom podizanju povikao "Isuse". Tada je primio drugi udarac, te je glava sasvim odrubljena. Te dvije krvnikove greške jako su ogorčile sve gledatelje, te je on odmah uhićen i sada mu se sudi.
Kad je sve to prošlo, oba su tijela i glave neko vrijeme pokazivana narodu i onda su položena u dva za njih pripremljena lijesa. Svakoga su nosila osmorica zato naručenih na trg pred Katedralom, uz počasnu pratnju kapetana Barona s cijelom svojom jedinicom radi sigurnosti pred više tisuća naroda koji se skupio kako bi ih promatrao. Dopratili su ih do mjesta gdje su ih dočekala gospodin oficijal Mihael Agricola, ravnatelj zbora gospodin Jakob Buergisser, beneficijari gospoda Christoph Guntzinger, Adam Pogner, Johanne Heinrich Buergisser, Andreae Jacob i Johann Egger s po dvije laterne, te ih blagoslovila i jednoga pokopala uz drugoga, nakon čega je mjesto ponovno otvoreno. Gospodin von Abele se odmah vratio u Laxenburg i u dotični dvorac stigao točno u podne u dvanaest sati, te je pred njegovim Carskim Veličanstvom najponiznije podnio odgovorajuće izvješće. Inače je njegovo Carsko Veličanstvo prema svojoj prirođenoj milosti za njih dalo čitati šest tisuća Svetih misa....
U Beču 20. svibnja 1671."

Tako zvuči izvadak iz suvremenog izvješća o pogubljenju knezova Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana. Ta je povijest prežalosna, a posljedice su previše tragične i dalekosežne, te se i do dana današnjeg kobno protežu kroz hrvatsku povijest. Stoga je više no neukusno i uvredljivo za cijelu naciju kad se neki pojedinci na ciničan način izruguju iz dijela povijesti na koji smo svi osobito osjetljivi, ponižavajući nas i na taj način.
Nije li to ponavljanje odnosa himbenog Albiona, odnosno Engleske, od tih vremena posljednjih Zrinskih i Frankopana do dana današnjega? Žalosna je činjenica da u tome sudjeluju neka naša glasila i već više godina šire lažne informacije, otkrivajući tako strašno nisku razinu obrazovanja i poštenja. Za pokojne Austro-Ugarske Monarhije krivo je predstavljanje bilo strogo kažnjivo, pa čak su kažnjavani i rezbari koji su izrađivali grbove onim osobama koje na te grbove nisu imale prava.
A danas u Hrvatskoj? S jedne strane bez ikakve diskusije govorimo i pišemo o nepostojećim, izmišljenim titulama i imenima, a s druge strane zahtijevamo da se obitelj Habsburg ispriča za nedjelo svoga pretka Leopolda I. A nadvojvodu Karla Lotarinško-Habsburškog od tog cara dijeli deset generacija. Ne podsjeća li to na vječne progone Židova "jer su oni ubili našeg Spasitelja?" Prije dvije tisuće godina.
Ipak, ta naša željena isprika već se zbila, premda to malo ljudi znade. Dana 20. lipnja 1990. godine je tada sedamdesetosmogodišnji nadvojvoda dr. Otto Habsburški, glava obitelji, prvi put smio posjetiti Hrvatsku. Posjetio je tom prilikom o podne i zagrebačku Katedralu, gdje su ga dočekali mons. dr. Đuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački, i kanonik dr. Antun Ivandija, obojica gorljivi hrvatski rodoljubi. Nakon pozdrava su nadvojvodu najprije odveli do spomenika Petru Zrinskomu i Franu Krstu Frankopanu u južnome brodu, te se ondje nadvojvoda iskreno pomolio za duše pokojnih mučenika, a tek nakon toga simboličnog, ali znakovitog poklonstva, pristupio je grobu blaženog Alojzija, te se i tu pomolio.
U davnoj su prošlosti postojale tri obitelji s prezimenom de Frangipanibus, odnosno Frangipane ili Frankapan/Frankopan. Jedna od njih, ona jedina autentična, cvala je u Rimu i okolici, druga u Hrvatskoj (Krčki knezovi), a treća u Furlaniji (gospodari Kastela). S imenom Frangipane počeli su se zapravo služiti tek mnogo kasnije, tijekom 15. stoljeća. U stvari nisu bili ni u kakvu srodstvu, ali su se sami smatrali rođacima, pa to valja u neku ruku i poštivati. Brojni sačuvani dokumenti svjedoče nam o intenzivnim kontaktima između njih. To su sveze kurtoaznog obilježja, politički kontakti te kontakti koji su se odnosili na posjede.
Prvi spomen jednoga rimskog Frankopana nalazimo u jednoj ispravi iz 1014. godine, gdje je riječ o izvjesnome "Leo qui vocatur Fragapane" (Leon zvani Fragapane = lomi kruh). U samome je Rimu ta obitelj gospodarila tijekom 11. i 12. stoljeća i posjedovala značajne spomenike, kao što su to: Circus Maximus, Collosseum, Titov slavoluk, Turris Cartularia, grobnica Kaikilije Metele, svaki od njih pretvoren u tvrđavu. Stanovali su u palači rimskih careva na Palatinu, a mnogo kasnije su sagradili raskošnu palaču uz "San Marco", u kojoj je zadnji potomak te obitelji preminuo 1654. godine. Dijelili su se u tri grane: "da Chartularia", "da Septizonio" (ili "da Settesoli") i "da Gradellis". Ta je obitelj katoličkoj crkvi podarila čak dvoje svetaca. To su: sv. Ottone (1040. - 1127.) i Giacoma dei Settesoli (1190. - 1239.), žena Gracijana Frangipane i prijateljica sv. Franje Asiškog. Giovanna Frangipane (1624. - 1700.), žena Ferdinanda Orsinija, vojvode od Gravine, bila je majkom Pierfrancesca, kasnijeg pape Benedikta XIII. (29. V. 1724. - 21. II.1730.).
S druge strane, prvi je nama poznati krčki knez bio Dujam, spomenut 1118. godine, a od njega je potekla dinastija koja je s toliko sjaja cvala u Hrvatskoj, da bi skončala smrću Frana Krste dana 30. travnja 1671. godine. Mikula (Nikola) IV. (umro 26. VI. 1432.), "plemeniti ban", u posjedu nepreglednih posjeda i najmoćniji velmoža u Hrvatskome Kraljevstvu, bio je ujedno i prvi krčki knez koji je posegnuo za rimskom obitelji Frangipane kao svojim predcima. Prema sačuvanim ispravama, Mikula se prvi put naziva de Frangipanibus dana 8. kolovoza 1422. Mikula se 1430. uputio u Rim, gdje ga je papa Martin V. (Colonna; 1417. - 1431.) lijepo primio i izdao mu ispravu u kojoj ne samo da potvrđuje rimsko podrijetlo krčkih knezova, nego i da potječu od pradavnih, još postojećih Frangipane.
Rimski su Frangipane, već pomalo u zalasku svoje moći, svoga hrvatskog "rođaka" primili s punim počastima. Nakon smrti Mikule, državina se podijelila između njegovih devet živućih sinova. Kuća se tako podijelila na nekoliko grana, no i nadalje su Frankopani određivali i usmjeravali tijek hrvatske povijesti. Njihova je najveća zasluga bila posvemašnje sudjelovanje u obrani zemlje od turske najezde. Od tih četiriju grana hrvatskih Frankopana prvo je izumrla Cetinska 1543., slijedile su Slunjska 1572. i Ozaljska 1577. te Tržačka ili Brinjska loza u osobi Frana Krste 30. travnja 1671. godine. Žena Frana Krste, Julija de Naro, s kojom nije imao djece, čim je saznala za njegovo uhićenje, prvo je utekla u Mletke, u pratnji Orfea Frangipane, člana istoimene furlanske obitelji, a poslije u Rim, gdje se povukla u samostan sv. Terezije, te je tu preminula.
Kako dakle mogu postojati potomci iz jednoga braka bez djece? Genealogije velikaških obitelji uvijek se pomno vode, tu ne može biti zabune. Da je ikada postojala još neka pobočna, nama nepoznata grana hrvatskih Frankopana, to bi bez sumnje naši vrijedni povjesničari otkrili u posljednjih sto i šezdeset godina! Kako su se ženidbom i udajom Frankopani povezali s mnogim najvišim europskim velikaškim obiteljima, možda se pokoja kap njihove krvi može pronaći kod možebitnih potomaka ženske loze. Jedna Frankopanka se udala u obitelj Liechtenstein, pa zašto današni prinčevi od Liechtensteina ne polažu pravo na nekadašnje frankopanske gradove?
Od godine 1112. spominje se furlanska obitelj u osobi Federika di Caporiacco, a ta obitelj još i danas postoji. Potomci Federika u Furlaniji zvali su se "od Kaporijaka" (Caporiacco) ili samo "od Kastela" (Castello), te su bili poznati pod tim imenom u srednjem vijeku. Frankopanima se prvi put nazivaju u diplomi koju je u Padovi 1487. stekao Giacomo di Castello gdje stoji izričito: "ex nobilissima Francapanum familia". Jedan od kasnijih potomaka, Antigono Frangipane (1813. 1877.) dopisivao se s nekim od hrvatskih povjesničara, tako npr. s Ivanom pl. Kukuljevićem Sakcinskim. Ban Josip Jelačić, pokrovitelj Družtva za povjestnicu jugoslavensku, imenovao ga je povjerenikom društva za Udine i okolicu. Njegov se sin Luigi (1852. -1927.) školovao u Beču u glasovitom "Theresianumu", a bio je poznati genealog i stručnjak za furlansku povijest.
Njegovi su kontakti s Hrvatskom i Ugarskom bili srdačni, što mu je omogućilo odlično upoznavanje s povijesti hrvatskih Frankopana. I današnja glava te obitelji, markiz Doimo Frangipane, sveučilišni profesor u miru, odlično poznaje hrvatsku povijest i iz svog dvorca u blizini Udina samo sa zgražanjem promatra te nove samozvane reinkarnacije svojih prezimenjaka. Jer to više nije ni zabavno ni egzotično. Da je on autentičan potomak te prastare loze, govori i činjenica da su mu kao zamjeniku Velikog Priora Suverenog Malteškog Reda za pokrajine Mletke i Furlaniju (Venezia Giulia e Friuli) zasigurno pomno proučili genealogije oca i majke!
Na isti se način u odnosu na furlanske hrvatski Frankopan, Fran Krsto, očitovao njihovim rođakom. Svoja je pisma uvijek potpisivao kao "servitore e parente" (sluga i rođak). Njegovi su odnosi s Pietrom Urbanom Frangipane (1615. - 1679.) bili toliko bliski da je Orfeju (1642. -1681.) sinu Pietra Urbana ponudio prijateljsko gostoprimstvo, koje se razvilo u njihovo stalno druženje. Kao posljedica uloge Frana Krste "uroti" protiv cara i njegova uhićenja, Orfeo, na čiju je glavu bila raspisana nagrada od 100.000 talira, jer ga se smatralo suučesnikom, otišao je čak u Francusku, te je tamo ostao do svoje smrti.
Mario Frangipane, posljednji od rimske obitelji, umro je u Rimu 19. siječnja 1654. godine. Prema njegovoj oporuci iz 1638. godine, sve je posjede i naslov markiza ostavio hrvatskim Frankopanima, a u slučaju njihova izumrća furlanskoj obitelji. Tako je nasljedstvo prešlo na Frana Krsta, a nakon njegove smrti na furlanske Frankopane u osobi Kornelija (1651. -1687.), a s njega na njegove potomke sve do danas. Tako je i naslov markiza od Nemija kao dio nasljedstva isprva prenešen na Frana Krsta, a nakon njegove smrti na furlanske Frankopane, sve do 1781. godine, kad je obitelj izgubila posjed Nemi. Zadržali su samo naslov markiza, ali bez izvornog predikata. I danas furlanska obitelj Frangipane, posljednja od sve tri, nosi naslov markiza, a uz njega i naslov grofa koji mu je priznao austrijski car.
Frankopani nisu nikada bili prinčevi. Samo su muž i sin jedne jedine Frankopanke, Elizabete, grofovi Celjski Fridrik i Ulrik postali kneževima odnosno prinčevima (illustres principes) Svetog Rimskog Carstva, budući da je Fridrikova sestra Barbara bila žena cara i kralja Sigismunda. A i to su drugi velikaši osporili. To je bio najviši stupanj u ljestvici europskog plemstva koji je ikada netko od našega plemstva dosegnuo!
(Vjesnik on-line, 25. kolovoza 2002.)