Arhiva (galerija Decumanus 2012.)

Krčki Slikari svome gradu
S one strane
21. 12. 2012. - 04. 01. 2013.
Galerija Decumanus

U organizaciji Centra za kulturu Grada Krka, u Galeriji Decumanus, otvorena je blagdanska izložba Krčki slikari svome gradu. Naime, radi se o postavu kojim tradicionalno u jedinom krčkom galerijskom prostoru završava bogata izlagačka sezona. Kao i prethodne godine kada su se okupljeni autori, iz različitih diskursa, okušali u istraživanju svjetlosti, ove godine izloženi radovi također imaju zajedničku temu - S one strane. Ovaj zanimljiv temat, kojim organizatori pokušavaju dodatno osvježiti i dinamizirati postav, na jednom je mjestu okupio krčke likovnjake različitih generacija što svakako za cilj ima potaknuti raspravu među autorima različitih iskustava i pristupa stvaranju, koji se tako počinju međusobno uvažavati, te utjecati jedni na druge. Istražujući na različite načine zadanu temu okupljeni likovnjaci poslužili su se različitim medijima - slikarskim i kiprskim tehnikama, kolažiranjem, fotografijom, računalnom grafikom i instalacijom. Izložbu su, predstavivši projekt i zaljevši okupljenima ugodne blagdane, otvorili gradonačelnik Darijo Vasilić i Igor Gržetić. Svoje radove na ovoj su izložbi predstavili: Alma Dujmović, Dagmar Franolić, Saša Lončarić, Mihovil Depope, Italo Samblich, Andrea Staničić, Igor Gržetić, Edit Jurina, Tonči Žužić, Luka Žanić i Stjepan Janeković. Postav Krčki slikari svome gradu ostaje otvoren do 04. siječnja 2013. godine, a isti je moguće razgledati svakim radnim danom od 10.00 do 13.00 sati. Tijekom siječnja program galerije za narednu godinu započinje postavom člana Foto kluba Krk Luke Žanića, a nastavlja se izložbom Miljenka Belera, te prigodnim inicijativama Foruma žena UABiA otoka Krka i Filatelističkog društva Krk.

 

 

 

 

Advent u bojama
Izložba Zajednice Talijana Krk
08. 12. - 21. 12.
Galerija Decumanus

U Galeriji Decumanus pred okupljenim velikim brojem Krčana otvorena je prigodna izložba Zajednice Talijana Krk - Advent u bojama - na kojoj su svoje zanimljive rukotvorine prezentirali članovi triju radionica okupljenih pod likovnom sekcijom Milo Seršić. Svoju keramiku, ali i radove u découpageu i batiku tako su predstavili Silvana Pavačić, Ana Morich, Elda Morich, Silvana Giurcich, Marija Fiorentin, Marina Mrakovčić, Andrijana Rušin, Marina Žanić Rimbaldo, Lili Ana Didović, Božica Žic, Mirela Žic, Tamara Mrakovčić i David Mrakovčić. Izložbu je uz predsjednicu krčke Zajednice Talijana Slivanu Pavačić otvorio gradonačelnik Darijo Vasilić, no samom je činu prethodio sopelaški nastup braće Polonijo iz Kornića. Gradonačelnik Vasilić na početku je istakao zadovoljstvo zbog velikog broja okupljenih poklonika likovnosti, s time da povod predstavljaju radovi kojima nas, ne po prvi puta, uveseljava Zajednica Talijana Krk. Po izloženim rukotvorinama očito je kako su članovi i članice ovog udruženja bili itekako aktivni, jer im je za rukom pošlo razveseliti okupljene zaista zavidnom količinom prigodnih radova koji se savršeno uklapaju u ovo predblagdansko vrijeme, zaključuje Vasilić. Povod i koncept izložbe detaljnije je predstavila Silvana Pavačić, istakavši na početku kako danas u gradskoj Galeriji Decumanus, i to u adventsko vrijeme, imamo prilike predstaviti radove u keramici, tehnici batika, ali i découpagea - koja se odnedavno istražuje u tek oformljenoj radionici. Zaistan nam je čast, nastavlja Pavačić, što upravo ova izložba, simboličkog naziva Advent u bojama, predstavlja uvod u božićna i novogodišnja događanja. Ovom prilikom pažnju ponajviše treba usmjeriti na vrijedne članove likovne sekcije Milo Seršić koji s puno ljubavi i truda rade da bi postigli rezultate kakvima danas možete svjedočiti. Nakon četire godine zalaganja trudimo se da naše udruženje, putem ovdje predstavljenih sekcija, upotpuni gradska događanja. Veliko hvala, ističe Pavačić, ovom prigodom valja uputiti i neumornoj profesorici Luciani Hlupar Trinajstić, voditeljici i idejnoj začetnici ove likovne sekcije, koja je svoje pedagoško iskustvo brusila u školama Rijeke i okolice, ali i Božici Žic voditeljici radionice découpagea koja je u samo nekoliko mjeseci polaznicima iste uspjela prenijeti ljubav prema toj zanimljivoj tehnici. Kao predsjednica Zajednice Talijana Krk, zaključuje Pavačić, dajem obećanje kako ćemo i nadalje njegovati likovni izričaj, tako da bismo se i ubuduće imali prilike susretati na nekoj od naših izložbi. Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca, a postav je moguće razgledati svakim radnim danom od 10.00 do 12.00, te od 17.00 do 19.00, kao i subotom od 10.00 do 12.00 sati.


Silvana Pavačić i Darijo Vasilić

MI.12 - nagrade & događanja
19. 11. - 29. 11.
Galerija Decumanus

U krčkoj galeriji Decumanus otvorena je izložba MI.12 - nagrade & događanja, kao svojevrstan podsjetnik, ali ujedno i oproštaj od netom okončane, po mnogima uspješnje, turističke sezone. Iza, na prvi pogled kodiranog, naziva MI.12 krije se inicijativa Turističke zajednice Grada Krka usmjerena ka prezentaciji najznačajnijih gradskih manifestacija, na natječaju izabranih gradskih suvenira, ali i nagrada koje su Krk i Krčani zaslužili u proteklom jednogodišnjem periodu. Izložbeno-dokumentarni projekt MI.12 - nagrade & događanja tako predstavlja svojevrsnu valorizaciju odrađenog koja svojim posjetiteljima, ponajviše djelatnicima u turuzimu, pomaže u cjelovitijem sagledavanju i promišljanju grada kao sve atraktivnije turističke destinacije koja svojim gostima, ali i domicilnom stanovništvu, nudi šaren spektar događanja namijenjenih različitim generacijama i afinitetima. Ovogodišnji postav kroz izloženi foto-ciklus, sastavljen od nekoliko cjelina, ali i video krčkog fotografa Ivice Brusića Bruja, posjetiteljima omogućava uživanje u motivima koji su zabilježeni na najpopularnijim gradskim manifestacijama poput Krčkog sajma koji je ove godine uz tradicionalni gastro i zabavni dio brojnim turistima iznova priskrbio odlazak u prošlost, čemu su ponajviše pridonijeli Frankopani Knezovi Krčki, zatim uvijek inventivni Putokazi i kostimirana Grupa 4'33'' u čijem glazbenom performansu prepoznajemo inspiriranost srednjovijekovnom tradicijom, ali i po prvi puta organizirana pomorska bitka na bačvama u kojoj su svoje snage odmjerile dvije slikovite rimske legije. I tradicionalne Ljetne prirede ponudile su reprezentativan dramski i glazbeni program koji polako svoju najveću inspiraciju, obzirom na ostavštinu poznatog Krčanina i kolekcionara Nikole Udine Algarottija, počinje pronalaziti u bogatoj baroknoj glazbenoj tradiciji. Pored čitavog niza gostujućih kazališnih skupina i glazbenih ansambala osobitu pažnju posjetitelja na sebe je privukao poznati münchenski Barock Band koji je okupljenima u Frankopanskom kaštelu priskrbio nezaboravno putovanje ne samo ranobaroknom Europom već i srednjom te južnom Amerikom. Osim ovih dvaju događanja kojima naš grad, barem na kulturno-turističkom planu, duguje svoju prepoznatljivost valja izdvojiti i nisku sportsko-rekreativnih programa poput Proljeća na kotačima, koji pridonosi popularizaciji biciklizma i otočkih biciklističkih staza, te sve zanimljivije gastro manifestacije Drobnica fest i Dane smokava koji su još jednom demonstrirali bogatstvo domaćih suvenira uporabne vrijednosti temeljenih na plodu masline i donedavno gotovo zaboravljenoj smokvi. Foto-dokumentacija prati i regatu tradicijskih barki Krčka jedra na kojoj su po prvi puta zajedno zaplovili pasara Bodulka i guc Bodul, ove godine također predstavljeni na poznatom Festivalu mora i mornara u francuskom Brestu, inače jednom od najvećih događanja ove vrste u Europi. Upravo bogata i specifična turistička ponuda zasigurno je bila jedna od karika nužnih kako bi grad Krk, polako, ali planski i sigurno, izgradio prepoznatljivu auru - nametnuo vlastiti, prepoznatljivi, identit. Tako je na ovogodišnjim Danima hrvatskog turizma, inače događanju koje obzirom na različite kriterije pomno valorizira segmente domaćeg turizma, krčki Kamp Bor u akciji Plavi cvijet - kvaliteta za Hrvatsku poveo je u kategoriji najboljeg malog kampa u Hrvatskoj, a zlatna priznanja dodijeljena su mu i na slovenskom festivalu Kamping & karavaning, te poznatom novosadskom, 45. po redu, međunarodnom sajmu. Nagrade za kvalitetu nisu zaobišla ni ovčji sir Obiteljsko poljoprivrednog gospodarstva Magriž u vlasništvu Kornićara Vesne i Miljenka Mrakovčića, kao ni Krčki pršut Vjekoslava Žužića. Uz značajne potencijale turističke ponude, valja izdvojiti i potencijale krčkih kreativaca koji su na premjerni natječaj Turističke zajednice Grada Krka za rješenje gradskog suvenira prijavili svoje maštovite rukotvorine (umjetnine, dekorativne i uporabne predmeti), gastro proizvode i publikacije. Ovaj postav stoga predstavalja priliku da se četrdesetak izabranih suvenira, označenih prigodnom markicom Dar iz Krka, razgleda i doživi u galerijskom prostoru. Naime, krčki suvenir, kao svojevrsan prezent grada, pa čak i otoka, predstavlja odraz kontinuiteta njegovog umjetničkog, kulturnog, kulturno-povijesnog ili kulturalnog nasljeđa, prezentirajući na različite načine njegovu materijalnu, nematerijalnu ili prirodnu baštinu. Uz čestitke svima koji su na bilo koji način pridonijeli sveukupnoj turističkoj ponudi destinacije, za kraj treba istaći kako je zadaća ove dokumentarne izložbe, koja prigodno u nazivu nosi osobnu zamjenicu prvog lica množine, razvijanje potrebe za sagledavanje rezultata netom odrađenog koji bez imalo sumnje predstavljaju najbolju motivaciju za pripremu nadolazećeg turističkog ciklusa. Ova izložba realizirana u organizaciji Grada Krka, Turističke zajednice Grada Krk i Centra za kulturu Grada Krka može se razgledati između 19. i 29. studenog 2012., svakim danom (osim nedjelje) između 10.00 i 13.00 sati.

>> preuzmite plakat (.jpg)
>> preuzmite pozivnicu (.jpg)


Dio postava u Galeriji Decumanus


Dio izložene foto-dokumentacije gradskih događanja

Projekt D2
Katija Horvath
Falun Dafa

02. 11. - 16. 11.
Galerija Decumanus

O mojem putu
Kroz život često su mi se znala javljivati pitanja - sama od sebe. Zašto se tako često pojavljuje nepravda, zašto zlo ostaje nekažnjeno, koji je smisao ovakvog postojanja, odakle uopće dolazi moja bit, moj izvor… Pojavljivali su mi se i razni odgovori. Bilo je nekih zanimljivih, iako niti jedan nije bio potpun, zadovoljavajući, ispunjujući. Kada sam pronašla sve odgovore odjednom, nisam ih odmah razumjela. Ali nova prisutnost apsolutnog mira, ukazivala mi je na to da su se odgovori pojavili. Citat stihova Učitelja Li Honghzia koji prethode četvrtoj Falun Dafa vježbi:

Fa okrećući se doseže prazninu
srce je jasno poput čistog žada
povratak tvome izvoru i istinskoj prirodi
osjećaš se lagano kao da plutaš

Kamene i drvene skulpturice koje čine ovu izložbu utjelovljuju moje trenutno shvaćanje. Meditaciju o unutrašnjem miru, razumijevanju postojanja božanskog i neobjašnjivog utjelovljenog u čovjeku. (Katija Horvath)

>> preuzmite plakat (.pdf)
>> preuzmite pozivnicu (.pdf)

O praksi
Falun Dafa je tradicionalna metoda za oplemenjivanje uma, duha i tijela koja potječe iz Kine. Ona se sastoji od moralnog učenja, meditacije i četiri nježne vježbe koje su jedinstvene i vrlo učinkovite u poboljšanju zdravlja i razine energije. Naglasak je na moralnom učenju koje se temelji na tri principa Zhen (istinitost), Shan (dobrodušnost; suosjećajnost), te Ren (strpljivost; tolerancija; izdržljivost) koji ispunjavaju čitav univerzum.

O progonu
Od predstavljanja Falun gong-a javnosti u svibnju 1992., do početka progona u srpnju 1999., broj praktikanata porastao je na desetke milijuna. Mnogi pripisuju brzi razvoj Falun gong-a njegovom pozitivnom učinku na fizičko zdravlje milijuna Kineza, uz istovremeno poboljšanje mentalne i spiritualne dobrobiti. U startu, nije samo narod učio Falun gong već su i svih sedam članova komiteta Politbiroa Komunističke partije Kine studirali knjigu - Zhuan Falun, glavno djelo Falun gong-a. Nakon prvobitne podrške i nakon što se broj praktikanata u Kini popeo na više od sedamdeset milijuna, premašivši time broj članova Komunističke partije (oko pedeset i pet milijuna), tadašnji kineski predsjednik Jiang Zemin osjetivši se ugroženim započinje brutalan progon s ciljem da ugasi prakticiranje ove duhovne discipline. Uslijedila su potom masovna zatvaranja, kao i javna spaljivanja Falun gong literature. Do današnjeg dana nekoliko je stotina tisuća praktikanata uhićeno, više od sto tisuća deportirano ih je u radne logore, a preko tisuću potpuno zdravih ljudi nalazi se na preodgajanju u psihijatrijskim ustanovama. Unatoč masovnom progonu u Kini, Falun gong praktikanti, isključivo mirnim metodama pokušavaju kineskoj i svjetskoj javnosti skrenuti pažnju na zločine kojima svjedoče. Zbog ovakve situacije osnivač Falun gong-a, Li Hongzhi tri je godine, uzastopce, ovjenčan kandidaturom Nobelove nagrade za mir.

  

 

Katija Horvath rođena je 21. travnja 1982. u Zagrebu. Nakon klasične gimnazije upisuje Filozofski fakultet, a potom i Akademiju likovnoh umjetnosti u Zagrebu. Završila j kiparstvo u klasi profesora Mire Vuce. Izložbe: 2005. Pasija, Zagreb; 2005. Zemlja, Vinkovci; 2005. Interaktiv, umjetnička radionica; 2007. Nova Gorica, izložba kolonije Negovan Nemec; 2007. Javna skulptura, Nova Gorica; 2008. Samostalno izlaganje skulpture u prostoru Igl-e; 2010. Oslikavanje javnog stupa u Ivaničgradskoj ulici, Kulturni centar Pešćenica, Zagreb; 2010. Maxart, Zagreb; 2011. Prvomajski inkubator, Krk; 2012. Samostalna izložba, Galerija Događanja, Zagreb; 2012. Samostalna izložba, Galerija Decumanus, Krk.

 

Miljenko Domijan
Mare morlacco
(More pod Velebitom)
27. 09. - 13. 10.
Galerija Decumanus

Kad slika upije u sebe višak stvarnosti, tad se taj višak prelijeva iz nje poput bujice, a iz njena središta poteknu priče, simboli i značenja, metafore, poetika prostora, vrijeme, pa čak i prizori. Medij je međutim po sebi nulta točka percepcije, jer bez oka i duše, on je samo stvar, odnosno tehnologija koja je produžetak našeg bića, to jest osobne duhovnosti i osjećajnosti. Pa čak i stvarnost koja nije na slici, već izvan nje, podjednako je neutralna i toliko stvarna, da se tek pretvorbom u sliku mogu prepoznati njene oku skrivene dimenzije sadržane u trenutku njene sublimacije. Miljenko Domijan kao povjesničar umjetnosti vrlo dobro znade da tajna svih slika nije u onome što je na slici, već u onom finom fluidu kojim slika zrači. Naravno da morsku pučinu, nebo i ponešto kopna vidi svatko, ali malo tko zapazi onu mjeru odnosa unutar univerzuma prirode, kojom se gotovo obična pejsažna slika pretvara u jedinstveni sklad vremena, prostora i osobne memorije. U prvoj polovini 20. st. ta se vještina unutar medija fotografije nazvala usklađenošću (equivalence) koju je majstorski tada dosegnuo fotograf Alfred Stieglitz, a poslije razvili evropski filozof Vilem Flusser u Brazilu i Andreas Muller-Pohle u Njemačkoj. Zapaziti u pejsažu vrijednosti koje nadilaze običnu deskriptivnost i koja tako često znade prevagnuti, znači s krajolikom biti povezan na mnogo višoj razini i upravo s te razine sagledati ono što oko, a time dakako i kamera, ne zamijećuje.
Unutar širokog polja fotografske umjetnosti, pejsaž je inače zahvalna tema, usađena u same temelje ovog medija vizualne ekspresije. Za razliku od optički nesvjesnog, sintagme koja tako često prevladava u teoriji medija, pejsažni motiv dopušta da ga se promišlja, ostavlja mogućnost pažljiva odabira i fotografskog bilježenja njegovih osobina i mijenja. Drugim riječima, pejsaž dopušta da ga se bude svjestan. Ono što je nesvjesno, dimenzija je vremena, jer pejsaž osim u svojoj trodimeznionaloj topografskoj statici, neosporno posjeduje i neuhvatlju temporalnost koja sliku pejsaža i određuje. Može se reći da upravo ta dimenzija, taj uhvaćeni trenutak, estetski oblikuje objektivnu, ali i autorsku jedinstvenost, izvornost i fascinantnu ljepotu fotografskih slika.
Upravo je pažljivo promišljanje motiva i odabira trenutka kada se i motiv i trenutak pretvaraju u sliku, ono što ciklus Mare morlacco čini mnogo višim od specifičine pejsažne činjenice. Strategija Miljenka Domijana u pristupu pejsažu, ali i fotografiji kao mediju uopće, je gotovo konceptualna, krajnje reduktivna. Ona tom morlačkom krajoliku u kojem se u jedinstvenu cjelinu stapaju morska pučina, varljivo nebo i stjenovito kopno, oduzima svaku mogućnost trivijalne deskriptivnosti. Kad se govori o estetici medija općenito se najčešće smatra da fotografi ja otkriva svijet. Ovdje se međutim radi o promišljanju svijeta, pa premda se taj promišljaj odnosi na mali fragment vidljiva univerzuma, na mare morlacco, u njemu su sadržane dubinske nezapažene ljepote i slojevi memorije. Stvarnost tih slika samo je njen površinski sloj, vizualni privid, unutar kojeg se nalazi čvrsta struktura sačinjena od karika duhovnog iskustva i duboke osjećajnosti, kojima je autor postupno gradio poetiku slika tog specifičnog morlačkog krajolika. Zapaženo je već ranije - potpuno ispravno - da Domijan svoje fotografske cikluse (Anima et Corpus, Terra Toscana) pažljivo koncipira: mogli bismo čak reći da je trenutak okidanja obrnuto proporcionalan dugotrajnom vremenu promišljanja i akumulacije razumijevanja spomeničke građe, kako to posebno napominje Tonko Maroević. I uistinu, iako ciklus Anima et Corpus nosi podnaslov foto skitnje sve te slike što ih je Domijan sakupio na svojim skitnjama nisu uopće slučajno skitalačke, već traženi, pažljivo odabrani i ciljani motivi s kojima autor uspostavlja intelektualni i emotivni dijalog. Stvarnost zemlje u Toskani ili mora ispod Velebita, pretače se svojim gustim estetskim viškom u energetski fluid, kojim zrače njegove slike. Svojstvo je stvarnosti da izmiče oku; u pomoć je tada svojedobno pritekao medij koji je sa svojim optičkim, fizičkim i kemijskim (ali i digitalnim) potencijalom stvarnost trenutka pretvorio u trajnu sliku. I vidi tada čuda: stvarnost se izgubila, a nestvarni privid trajne slike postao je u tolikoj mjeri ispunjen znakovima i značenjem koji daleko nadilaze trenutak njena stvaranja. Svijetlo što je sažeto u prostoru slika Mare morlacco, ne označava samo stvarnu dimenziju krajolika i dinamiku njegovih mijena. Ono, sublimirano istodobno u dubini tih slika, daje tim slikama onu magičnu auru kojom – makar i jednokratno - zrači i ostaje u svijesti kao poruka jedinstvene povezanosti svijeta izvana i onog koji pritajeno i nevidljivo živi u nama samima. (Želimir Koščević)

>> preuzmite katalog (.pdf)
>> preuzmite pozivnicu (.pdf)

 

 

Miljenko Domijan je rođeni Rabljanin, koji je najveći dio života čuvao i štitio kulturnu baštinu, te se na taj način pokušao odužiti zavičaju. Za to je dobio brojne nagrade i priznanja ali i mnoge prigovore i pokude. Ovo mu je četvrta izložba fotografija nastala kao fascinacija morem.

 


Izazovi linije
suvremena keramika i staklo
(07. 09. – 27. 09.)
Galerija Decumanus

Linija je elementarno i na prvi pogled maksimalno asketsko likovno izražajno sredstvo, koje međutim ima tu sposobnost da od minimuma stvori maksimum. Da svojom izražajnošću stvori neočekivano bogatstvo vizualnih asocijacija i doživljaja. Linija u sebi sažimlje dinamiku i energiju, ali i snagu i strukturalnost. U znalačkim linijskim potezima združuju se analitičnost, emocionalnost i impulzivnost, disciplina i spontanost, snaga mišljenja i snaga imaginacije. Izražavanje linijom pohvala je ruci, jer se tako bilježi vlastito disanje i vlastito postojanje, kao tragovi stanja i raspoloženja, ali i egzistencijalnih razmišljanja. Profinjenom jednostavnošću linije moguće je ispričati cijeli niz likovnih priča - onih meditativnih, do onih zgusnuto ekspresivnih. Pritom je moguće jednako uvjerljivo pričati o cijelim svjetovima, kako o onim unutarnjima, svojih autora, tako i o onima cijeloga čovječanstva. Isto tako se i  hvatati jednim krajem za daleke korijene kolektivne memorije, a drugim za beskrajne linijske spirale univerzuma. Nije stoga čudno da je umjetnicima linija uvijek izazov, od pamtivijeka do danas. Pogotovo je ona izazov danas, provlačeći se u svim medijima. Bila je ona, ne bez razloga, u ovom slučaju izazov i grupi keramičara suvremenog izričaja Sekcije za keramiku, staklo i porculan ULUPUH-a, koji u slijedu cijelog niza tematskih projekata realiziranih posljednjih godina pomiču keramiku u područje suvremene umjetničke prakse, smještajući je uz bok ostalim aktualnim medijima i time u područje promatranja iz suvremenog rakursa.
Najnoviji projekt iniciran od ove sekcije - IZAZOVI LINIJE, može se reći da na određeni način predstavlja drugi dio 2010. godine izvedenog projekta Kiparsko u keramici, koji se bavio problematikom volumena u keramičkome mediju, odnosno odnosom keramičarskog i kiparskog pristupa u građenju volumena. Sada međutim, u ovome projektu, nije u fokusu interesa način oblikovanja i modeliranja forme, već način komuniciranja s linijom u keramici. Linijom koja je tu prisutna na tri načina: kao plošna (na podlozi), prostorna i virtualna, a kroz radove autora mogu se pratiti njezine metamorfoze. Najčešće se, u većine izloženih radova, ona voli držati podloge, pa keramičari, komunicirajući s njom u zoni epiderme, stvaraju svojim linijsko-crtačkim ili linearno-slikarskim oslikom uzbudljivo vizualno događanje na površini keramičkih (i staklenih) ploča, skulptura, objekata, plitica, vaza, tanjura... Pritom imaginacija umjetnika kreće od minimalistički urezanog ili iscrtanog arhetipskog crteža, te u površinu utisnutog crtolikog udubljenja, do profinjenih linijskih struktura i hokusaijevskih šara. Ili od dominacije jedne zlaćane linije, do bogatog kolorističkog linijskog vatrometa. Takva površinska linija nekad se ipak poželi transformirati iz neopipljivo-dvodimenzionalnoga u opipljivo-trodimenzionalno - iz plošnoga u prostorno, pa združujući se s drugim materijalima i medijima, sa svjetlom i sa zrcalnim efektima, ona zaposjeda prostor kao instalacija ili objekt. Odnos linije/crteža i prostora tad se mijenja, a na našu percepciju i osjetila dodatno djeluju i pridruženi efekti. Zato se u toj situaciji mijenja i njezino sagledavanje, jer sve prelazi u drugu i drukčiju dimenziju. A pogotovo je ta dimenzija drukčija onda kad linija odskoči iz prostorno-taktilne zbilje u neopipljivi svijet elektronskih medija, u kojima se, začudo, unatoč svom taktilnom porijeklu, ona osjeća lako i prostorno oslobođeno. Jer tu je ona, kao što je to često slučaj i sa suvremenim crtežom, kroz multimediju i video ušla u jednu novu realnost.
Važno je na kraju reći da autori koji tu sudjeluju na izložbi IZAZOVI LINIJE pripadaju onoj grupi suvremenih keramičara koja njeguje poseban odnos prema mediju keramike. Keramičari su to koji imaju naglašenu osjetljivosti za prirodu svoga medija, za oblikovanje forme, ali i za strukturu površine i njezinu obradu. Njihov je pristup analitički, a način rada strog i discipliniran. Unatoč tome, radovi su im puni privlačne poetičnosti i snažne energije. Volumeni koje stvaraju i koji su u ovome projektu jedna od podloga njihovih linijskih vizualnih igara, najčešće su sažeti, reducirani i zgusnuti, strukturalni i elementarni. Time su sukladni onoj elementarnoj prirodi same linije, koja se skoro sestrinski pridružuje po karakteru joj sličnim skulpturama, objektima, pločama i instalacijama, na čijim površinama, ili u čijem zagrljaju znalački profinjeno pleše svoj likovni ples. Dojam koji najposlije odašilju djela ovih umjetnika istinski je snažan. Jer minimalistička redukcija uvijek nosi maksimalnu vizualnu poruku, što je ovaj projekt dokazao. Dokazao je da jednostavni, sažeti i profinjeno korišteni izražajni efekti otvaraju (posebno u keramici!) sva osjetila i magično uvlače gledatelja u priču. I na kraju je još jednom potvrdio da podvrgavanje keramike suvremenim vizualnim transformacijama otvara nove mogućnosti iščitavanja ovoga medija, što u kontekstu suvremenog iščitavanja daje keramici novu vizualnu puninu i novo značenje. (Višnja Slavica Gabout)

>> preuzmite pozivnicu, prednja strana (.jpg)
>> preuzmite pozivnicu, stražnja strana (.jpg)

 
Pamela Ivanković - BASIC LINE & Marina Tujina Badurina - SUZA


Sanja Stani - VRTLOG


Smiljana Brezovec Meštrić - IGRAM SE LINIJOM,
LINIJA SE IGRA SA MNOM


Željka Bračko - SLIKOPISI DAVNINA

Bojan Tankosić
Vlakići noćnih tmina
(22. 08. - 06. 09.)
Galerija Decumanus

Fascinantni, fantazmagorični ciklus Vlakići noćnih tmina Bojana Tankosića, koji vizualizira jedan uznemirujući, halucinantni svijet snova, počeo je nastajati 2006. godine, a inspiriran je njegovim sjećanjem na priče iz djetinjstva. Ali ne na one poetične i milozvučne priče o cvijeću i umilnim životinjama, već na one zastrašujuće i dramatične priče, koje izazivaju nelagodu i kvare snove. Priče o babarogama i zlodusima, o demonima, furijama i bićima podzemlja (a možda i o svemircima!), koji u snu, u nekim noćnim morama, posjećuju djecu i plaše ih. Duboko su se ove priče usjekle u autorovu memoriji i on je od njih krenuo kad je zamislio svoj ciklus o snovima. Ciklus kroz koji snažnim i energijom nabijenim bojama oživljava jedan nadrealni, fantastični svijet, napučen grotesknim likovima podzemlja (ili možda nekih prostornih dimenzija koje vidimo samo dok spavamo). Sve je u tom svijetu posloženo tako da se na prvi pogled stekne dojam veselog, zabavnog parka, s rekvizitima za igru, s balonima, te s rasvijetljenim malim vlakićima koji paklenski jure preko tobogana i kroz tunele. Međutim, sve je to ustvari iluzija i slatka  vizualna obmana, jer kad se ugase svjetla (ili kad nestane sna!), mali zli duhovi, demoni i bića noćnih tmina - pomoćnici sila zablude i sila tame (ili možda neke druge sile velikoga univerzuma) odvode na svoju stranu spektaklom privučene, pridobijene spavače.
Ova priča, koju kroz ciklus Vlakići noćnih tmina prepričava Bojan Tankosić, uznemirujuća je i nije bezazlena. Pred nas postavlja bezbroj pitanja i otvara mnoge opcije. Svi mi sanjamo i u snovima na svoj način interpretiramo podatke iz realnosti i iz podsvijesti, miješajući ih s emocijama. Kroz snove svake noći ulazimo u jedan drugi svijet. Jesmo li, međutim, sasvim sigurni da je taj svijet samo interpretacija našega svijeta? Možda je to neki već odavno postojeći paralelni svijet, koji je u nama i oko nas, ali na jednoj drugoj frekvenciji! Jesu li ti mali demoni iz naših snova, koji nas žele odvući na svoju stranu, uistinu samo iluzija - ili neka druga stvarnost? I jesmo li, nakon ulaska u njihov svijet, kad se probudimo, isti oni koji smo bili jučer? Najposlije, jesmo li zaboravili - ili smo samo zakopali duboko u podsvijest, snove s nekim ludim noćnim vožnjama malim vlakićima, u kojima smo prolazili čudesnim prostorima, dotičući bljeskove i tmine, odupirući se silama?
Sva ova pitanja zasigurno si postavlja i Bojan Tankosić, jer njegova priča o snovima - ili iz snova, istinski je intrigantna. Ali i njemu osobno bliska, pa je on razvija kroz svoje slikarstvo do današnjih dana. Većina ljudi ne sjeća se svojih snova. Međutim, oni tankoćutni i vizualno senzibilizirani, umjetnici poput Tankosića, ipak ih se vrlo jasno sjećaju. Ne iznenađuje zato da mu je ta tema stalni izazov. Međutim i povod za razvoj njegova snažno ekspresivnoga slikarstva, koje se temelji na snažnoj, sugestivnoj boji i nemirnoj gesti. Sve te uznemirujuće, čudesne priče iz snova autor kroz bljeskove svjetla i boje jasno vidi u budnome stanju, promatrajući ih, čini se, nekim unutarnjim okom, a onda sve one razbuđene duhove i demone iz snova, koji kreveljeći se pozivaju da ih slijedimo, slika uzburkanim emocijama i vehementnim potezima. Uvedeni smo i pričom i bojom u svijet neke druge, pomaknute stvarnosti; u svijet magičnoga i fantastičnoga, gdje se nenadano, u nekom svjetlosnom blicu, u jurećem vlakiću stalno pojavljuju groteskni likovi neočekivano transformiranih oblika, te hipnotički izbuljenih, užarenih očiju, spremni da nas se dočepaju. I premda se na prvi pogled čini da se tu nalazimo u nekoj vrsti dječje igraonice, jasno je ipak da unatoč svojevrsnog kolorističkog kaleidoskopa svjetla i boje ta igraonica pripada svijetu tmine i svijetu nadraženih čula. Svijetu koji je dubinski uskovitlan emocijama, gdje je boja nesputana i gusta, te strastveno intenzivna i do bola vrištava, prodorna i ekspresivna. Gledatelj zastaje zatečen žestinom dojma koji ga neobjašnjivo pritišće. Ali ga i neopisivo općinjava. Jer sve tu ima neko drugo značenje i neke druge zakonitosti, kao da je spojeno s nekom magijom - dal´ podzemlja, snova, ili svemira?!  Autor se pritom, u toj bogatoj priči, prepušta slobodi autorske imaginacije i intenzitetu inspiracije, slikajući sa strašću koja je nepredvidiva i s bujnošću koja je gotovo nezaustavljiva. (Višnja Slavica Gabout)

>> preuzmite pozivnicu (.pdf)
>> preuzmite katalog (.pdf)

 

 

 

Bojan Tankosić rođen je 1975. u Puli, gdje je završio Srednju grafičku školu. Stečenim iskustvom, kao učenik Ede Murtića, godine 1993. uspješno se upisao na Accademiu di Belle Arti u Veneciji, na kojoj je 1999. diplomirao slikarstvo, u klasi profesora Luigija Viole. Izlaže od 1993. godine, prvo u Veneciji, na bijenalima mladih i izložbama Fondazione Bevillaqua, a zatim u nas, kao član HDLU-a Rijeke i HDLU-a Istre, na skupnim godišnjim i brojnim tematskim, žiriranim izložbama oba udruženja (60+1/ slikarstvo, Klovićevim tragom, Vatra, Zemlja, Crveno), na 2. hrvatskom triennalu autoportreta, te na Ex tempore u Grožnjanu, Rovinju i Voloskom. Održao je do sada četiri samostalne izložbe (Poreč, Rijeka, Pula, Buzet). Nagrađen je 2. nagradom Grada Pazina na Motovunartu 2011. Živi u Vrsaru.

Erika Šmider
Prozračne forme 2
(05. 08. - 24. 08.)
Galerija Decumanus

Erika Šmider pripada onim prvim generacijama školovanih hrvatskih fotografa,  koje su se šezdesetih godina prošloga stoljeća školovale na respektabilnoj Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, kod poznatih fotografskih stručnjaka - Laure Mizner, Milana Fizija i Aleksandra Kukeca. Premda se Erika nije prvi puta srela s foto-aparatom i s fotografijom u školi, već puno ranije, jer s njom je doslovno rasla (njezin otac bio je majstor - fotograf, vlasnik još i danas postojećeg Foto Sandi u zagrebačkoj Vlaškoj ulici), njome se profesionalno počela baviti nakon završetka Škole primijenjene umjetnosti, ostajući joj vjerna do danas. A to je već više od pedeset godina. I cijelo to vrijeme neumorno stvara, uvijek spremna za akciju, uvijek sa svojim fotoaparatom, uvijek klikajući. Umjetnički senzibilna i senzibilizirana na posebnosti svijeta oko sebe, na ljepotu prirode i njezinih detalja, na strukture nama nezamjetljivih segmenata, na ljepote modernih arhitektonskih cjelina, a posebno na crtanje svjetlom, izgradila je svoj karakterističan autorski izričaj kojim se izražava slikarski. Kojim u svojim fotografijama priča likovnu priču odnosima svjetla i sjene, bojom, posebnim kadriranjem, osmišljenom kompozicijom. Otkrivajući nam u detaljima i u posebnim vizurama svakodnevnih motiva svijet koji ne očekujemo i ne poznajemo. Pričajući tako svojim foto-aparatom priču o poznatome na nama dotad nepoznati način. Ali pričajući je bez mnogo opisa, bez pretjerane elokvencije i bez prebujne naracije. Bez dopadljivosti i bez namještanja.
Svaki fotograf svijet vidi kroz okular svoga foto-aparata na drukčiji način, pa ga stoga i individualno-autorski interpretira. Čak i u dokumentarnih fotografa odabir motiva, trenutka, ili rakursa može usmjeravati značenje, pa onda i doživljaj u željenom pravcu. Erika Šmider uvijek zna kako doživljaj svojih fotografija usmjeriti u željenom pravcu, jer njoj uopće nije važno realnost dokumentirati, nego je kreativno interpretirati. Ona stvarnost doživljava na svoj karakterističan, poseban način - i tako je percipira. Uvijek je gleda likovno, pa kad fotografira, sve usklađuje prema svom unutarnjem, istančanom osjećaju za estetiku. Već pri uočavanju, njezin motiv je likovno posložen, sa znalački uhvaćenom usklađenom kompozicijom, profinjenim kolorističkim suzvučjima i fascinantnim svjetlosnim efektima, udahnjujući fotografijama vizualnu sugestivnost lirske impresije i intimističke ekspresije. Motiv uvijek izranja iz nečeg viđenog, tu oko nas. Ali je uvijek i izrazito asocijativan, pa uz pomoć boje i svjetla doživljava metamorfozu, pretvarajući se u nešto drugo; u neku drugu stvarnost, neopipljivu i iluzivnu. Čak i kad je taj motiv banalan, on čarobnim dodirom svjetla i boje postaje na Erikinim fotografijama bajkovit.
Sve rečeno ponajbolje se može iščitati i u Prozračnim formama (I i II) ove autorice, u kojima je ona malu, neuglednu lupinu luka uzdigla do velike, monumentalne teme pune dostojanstvene svečanosti. Motiv je to koji je zagolicao njezinu maštu još prije tridesetak godina, kad je nastao prvi ciklus takvih radova, kasnije nazvan Look - i bio odmah nagrađen. Otad pa do danas ovaj motiv za nju je stalno intrigantan, pa mu se svako malo vraća i njime se bavi, pretvarajući ga u work in progress projekt, tako od njega stvarajući svoj vizualni identitet, svoj autorski motiv i svoj znak. On već dugo u njezinu stvaralaštvu funkcionira kao pars pro toto, ne samo u doslovnom nego i prenesenom smislu, noseći u cjelini oznake njezina stila, te unutar toga stila detektirajući pomake i mijene. Tako je u novijim  radovima primjetno da je, u odnosu na ranije radove, naglašenija konstruktivnost i strukturalnost. Isto tako, pristup u posljednje vrijeme sve više postaje minimalistički: forme sažetije i kolorit škrtiji, čak sveden na odnos crno-bijelo. Rezultat je, međutim, u skladu sa sintagmom manje je više, obrnut: učinak je vizualno snažniji i značenjski slojevitiji. Najposlije, značajno je da je svjetlo (rasvjeta) ugrađena u novije radove drukčije nego ranije, pa su i efekti drukčiji. Jer ranije se svjetlo nalazilo unutar kolorita i iz njega je isijavalo na slikarski način. Sad međutim svjetlo dolazi negdje izvan motiva, a uz to svjetlo pojavljuje se i sjena, što u fotografiju unosi novi element - prostor, čime motiv dobiva na skulpturalnosti. Igra svjetla i sjene - fine prosvijetljenosti i blage zasjenjenosti, stvara međutim dojam prividnog haptičkog iskustva. Neke voluminoznosti koja to nije. Jer lupine luka slijede neki davni volumen iz prethodne zbilje, oponašajući ga svojom ljušturom. Ulogu volumena preuzela je pritom šupljina (punina praznine), pa se najposlije sve tu čini bestežinski lako; lelujavo i plešuće; ali i irealno i iluzivno. Ipak, mi se, opčinjeni, prepuštamo toj magiji - i sanjamo svečanost plesa: na pozornici se podiže zastor, pale se sva svjetla i počinje raskošna predstava u kojoj se lupine luka pretvaraju u nježne, fine, transparentne i svilene plesne, baletne haljinice, plašteve, školjke i pokrove; u zlatne i srebrne kacige s perjanicama; i u čudesno - čak egzotično cvijeće neobične ljepote posloženo uokolo pozornice. Realnost se pretvorila u likovnu bajku. (Višnja Slavica Gabout)

>> preuzmite pozivnicu (.pdf)
>> preuzmite katalog (.pdf)

  

 

 

Erika Šmider rođena je u Zagrebu, gdje je 1961. završila Školu za primijenjenu umjetnost, na ondašnjem Odjelu likovne i tehničke obrade fotografije. Profesionalno se bavi već više od pet desetljeća primijenjenom i umjetničkom fotografijom, a posebno je zanimaju teme krajolika, arhitekture, portreta i struktura. Samostalno izlaže od 1965., a skupno od 1960.godine, na mnogim domaćim i međunarodnim izložbama fotografije. Za svoje radove dobila je brojne nagrade i priznanja, od kojih se ističu: Srebrna plaketa Zagreb (1961.), Diploma na 10. međunarodnom triennalu fotografije u Zadru (1979.), Pohvala na Salonu fotografije u Dubrovniku (1979.), Brončana plaketa Zagreb '82 - Muzej grada Zagreba (1982.), Priznanje na Intergrafici - Zagreb (1987.) i Diploma na Međunarodnoj izložbi Foto - Mundial, Rovinj (1998.). Fotografije su joj objavljene u časopisima Arhitektura i Čovjek i prostor, u stručnim izdanjima Stambene zgrade i zgrade za odmor (1983.), te Travnjaci autora Nikole Samardžije, u školskim udžbenicima Riječ hrvatska, Hrvatska početnica i Hrvatska čitanka 2, 3 i 4, u Dječjem atlasu prirode, u monografijama Mire Ovčačik - Kovačević Živjeti na tri razboja i one Dore Pejačević (autorica Koraljka Kos), te na naslovnim stranicama knjiga Čekati sjevernije (Vlado Gotovac), Proplanak (Marisa Madieri), Pjesme za Bosnu (Rosemary Menzies) i Glas srca i razuma (Olga Carević). U monografiji Arhitektonski studio 1955-1977 (u kojem studiju je provela 18 godina radeći s poznatim arhitektima - Žarkom Vincekom, Andrijom Čičin-Šajnom, Milom Poletti, Miroslavom Begovićem, Ivanom Geršićem i drugima) objavljene su joj brojne fotografije škola, vrtića i hotela (npr. Libertas u Dubrovniku), koje je radila u sklopu arhitektonskih projekata. O Eriki Šmider pisali su mnogi poznati likovni kritičari i teoretičari, novinari i esejisti. Do sada je održala pedesetak samostalnih izložbi, te sudjelovala na brojnim skupnim respektabilnim tematskim, žiriranim izložbama i foto-manifestacijama u zemlji i inozemstvu (na svim izložbama Foto-kluba Zagreb i na onima svoga strukovnog udruženja, kao i na Zagrebačkim salonima, na međunarodnim smotrama fotografije, te redovno na Mundialu - međunarodnom Salonu fotografije u Rovinju). Umjetnica je članica ULUPUH-a, Sekcije za fotografiju od 1970. godine, LIKUM-a od 1971. godine i Foto-kluba Zagreb od 1960. godine. Živi i djeluje u Zagrebu, u statusu samostalnog umjetnika.

Emilija Duparova
Liberta
(14. 07. - 03. 08.)
Galerija Decumanus

Emilija Duparova od samih početaka umjetničkog djelovanja u svome stvaralaštvu njeguje interdisciplinarnost i multimediju. Inzistirajući na ulozi (i) klasičnih likovnih elemenata, izgradila je izraz koji se temelji na zajedništvu naizgled suprotnih polova: na tradicionalnim likovnim disciplinama i na najrazličitijim oblicima nove umjetničke prakse, stvorivši tako zanimljive likovne integracije i izričajne sinergije. To joj je omogućilo da se svakim svojim novim projektom predstavi u novome svjetlu. Možda su zbog toga svi oni koji su nepažljivi i površni mogli steći dojam kako mnogostrukošću pristupa i mnoštvom interesa kod Duparove postoji određena neujednačenost likovnoga iskaza - što dakako ne stoji. Naprotiv, upravo ta njezina stalna propitivanja i ta svestranost dokaz su beskrajne kreativne radoznalosti. Potvrdili su to i kritičari koji dosljedno i sukcesivno već godinama prate njezin rad, rekavši kako ova umjetnica, ako se malo bolje pogleda njezin rad, svoju umjetničku strategiju nikada ne mijenja. Ono što mijenja su vidovi i načini pojavnosti njezine umjetnosti. Jer ona stalno radoznalo zaviruje u nebrojena likovna područja i oprobava snage u mnoštvu disciplina. Rezultat je uvijek multidisciplinarno vizualno razmišljanje Emilije Duparove, te izričaj izgrađen na nedjeljivu dvojstvu tradicionanoga i suvremenoga: s jedne strane na strogim, klasičnim elementima slikarstva, crteža i grafike, a s druge na slobodnim, životnim i sinestezijskim elementima nove umjetničke prakse (fotografija, video, akcija, performance), nalazeći kao suvremena autorica kako su interferencije starih i novih medija, tehnika i tehnologija za nju beskrajno inspirativne.
Zbog percepcijskih i značenjskih preobrazbi, ali i filozofsko-estetskih prevrednovanja, danas se, u duhu postmodernizma, preklapaju i isprepliću različiti mediji i različite discipline, pa su prisutni široki rasponi pristupa. Ne odnosi se to isključivo na globalnu likovnu scenu, nego i na pojedinačna autorska stvaralaštva, pa tako i na ono Emilije Duparove, koje je znano kao specifičan spoj klasičnoga i suvremenoga. Ona pritom, stvarajući, ne zaboravlja temeljne likovne postulate, ali se s velikim užitkom priklanja multimediji. A kad joj se prikloni, onda je to takav media-mix u kojem su združeni svi toga trenutka autorici zanimljivi multimedijski izričaji. Upravo je na takav bogato multimedijski i naglašeno višedisciplinaran način Duparova prišla i temi Liberte.  Radi se o projektu u čiju je realizaciju uključila plesni happening, video projekciju, boju, vatru, zvuk..., da bi krajnji rezultat ovjekovječila u seriji lirskih foto-printova, otisnutih na platno suvremenom UV-tehnologijom. Ono što tu plijeni pozornost, a što se kao varijacija motiva pojavljuje u svakom kadru ovoga snimljenoga i na platno prenešenoga performansa je naga, tek u konturnim obrisima spoznatljiva, depersonalizirana plesačica, predana opsesivnom, omamljujućem plesu, kojeg divlje pleše iza (ili možda unutar) vatrenog kolorističkog vela od ugrijanih, gustih, crvenih i žutih curki, pa energija njenih pokreta korespondira s eksplozivnom energijom boja. Ipak, njezin ples nije uvijek pod naponom naglašene geste. Postoje i trenuci smiraja, kad se pokreti usporavaju, postajući nježniji i lirskiji, a tad se i boje razrjeđuju, rashlađuju i pretvaraju u profinjeno-transparentne. U jednom i u drugom slučaju pokreti plesačice ipak djeluju ritualno, kao da pleše u transu, otkrivajući kako taj ples ima neki dublji smisao. Smisao otvaranja kôda, a u svrhu oslobađanja unutarnjih energija; u svrhu spoznavanja/ponovnoga prepoznavanja svojih korijena; u svrhu vraćanja instinktima koje smo pod teretom svakidašnjice zaboravili i zanemarili. To oslobađanje vraća nas naizgled svijetu rituala, mitskih priča, vračeva i čarobnica, ali bitnije, vraća nas nama samima, našoj iskonskoj prirodi, podsjećajući da je potrebno slušati vibracije vlastitoga tijela i usuglašavati ih s onima zemlje, neba i univerzuma. Isto tako, podsjećajući da treba poslušati vlastito disanje i osluškivati vlastito bilo, pritom nastojeći uskladiti udahe i izdahe s onima prirode. Podsjećajući, najposlije, na potrebu fizičkoga oslobađanja tijela od svih oklopa svakodnevice - na protezanje mišića, istezanje i rastezanje, na osjećanje udova, prstiju, ramena... Oslobođena Liberta svojim plesom poput strune harmonično titra s ambijientom, pokretima ispisujući naizgled magične - ali ipak još od arhajskih vremena znane krugove pozitivnih energija, na taj način spajajući suvremenost i svevremenost, te preklapajući kategorije sadašnjosti i praiskona. Uz to,   transgresijski modificirajući našu aktualnu svakodnevicu, jer skidajući i stružući sve ono civilizacijski racionalno, odjednom tu pred nama izranja i oslobađa se sve ono divlje-prirodno, elementarno-intuitivno i sinestezijski-čulno. Oslobađaju se čula, nagoni, mašta... i sugestivnošću plesnih pokreta priziva se djetinjstvo. Ne samo djetinjstvo pojedinca, nego i ono daleko, primordijalno čovjekovo djetinjstvo. Liberta tako na kraju funkcionira kao slobodna i plesnim performansom od stege oslobođena žena, pretvorena u simbol, u metaforu, u ideal i u pojam. Pojam snage, strasti, ćulnosti i ljepote - i u svojevrsni simbol osloboditeljice. (Višnja Slavica Gabout)

>> preuzmite pozivnicu (.pdf)
>> preuzmite katalog (.pdf)

  

 

 

Emilija Duparova rođena je 1967. u Splitu, gdje je završila Srednju primijenjenu školu - Centar za odgoj i obrazovanje u umjetnosti i kulturi. Godine 1986. upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, a 1988. nastavila je studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 1991. diplomirala na slikarskom odsjeku, u klasi prof. Zlatka Kauzlarića Atača. Od 1996. boravi u Rijeci, gdje radi kao izvanredna profesorica na Akademiji primijenjenih umjetnosti, obnašajući i funkciju predstojnice Katedre za slikarstvo, kao i prodekanice znanstveno-umjetničke djelatnosti. Uz pedagoški rad paralelno se aktivno bavi i svojim umjetničkim radom - slikarstvom, multimedijalnim projektima, ambijentom, instalacijom, fotografijom i videom,  kontinuirano i intenzivno izlažući. Dosad je realizirala 38 samostalnih i sudjelovala na mnogobrojnim skupnim i žiriranim izložbama, te likovnim kolonijama u zemlji i inozemstvu. Kao stručna suradnica često sudjeluje i u realizaciji javnih kulturnih projekata i kazališnih scenografija u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci. Od 2002. autorica je idejnih rješenja oblikovanja prostora za značajnije manifestacije u Rijeci i Opatiji. Za svoj umjetnički rad i rad u struci dobitnica je značajnih međunarodnih i nacionalnih nagrada i priznanja. Članica je HDLU-a Splita, Rijeke i Zagreba.

Nemanja Cvijanović
XXI. pravilo disanja (klopka za Velog Jožu)
(23. 06. - 14. 07.)
Galerija Decumanus

XXI. pravilo disanja (klopka za Velog Jožu) ambijentalna je instalacija koja se odnosi na kopiju Bašćanske ploče postavljene kao klopka pod kojom kao mamac ili ješka leži novčanica od pedeset eura. Naučili smo da je Bašćanska ploča najstariji pisani dokument na hrvatskom jeziku iz 1100. godine, isklesan na glagoljici. Te da je taj dokument darovnica u kojoj hrvatski kralj Zvonimir dodjeljuje crkvi zemljište na otoku Krku. Naziv rada objedinjuje nacionalističku pjesmu upitne kakvoće s početka devedesetih godina dvadesetog stoljeća (u kojoj autor izjavljuje da Hrvati na području današnje Republike Hrvatske dišu još od stoljeća sedmog) i Velog Jožu - heroja iz pripovjetke Vladimira Nazora, hrvatskog (jugoslavenskog) književnika u kojoj je Veli Jože opisan kao istarski (hrvatski) seljak koji biva zatočen kao rob-galiot na venecijanskoj galiji. U neprekidnom preplitanju znanstveno dokazivih povijesnih činjenica s retorikom povijesnih revolucionarnih i današnjih dnevno-političkih stranačkih programa, stvorena je i društveno opće-prihvaćena mitologija o nacionalnoj povijesti. Ta se mitologija koristi za postizanje najrazličitijih političkih i ekonomskih ciljeva, apsurdno i vrlo često u korist suvremenih multinacionalnih korporacija. U agoniji kolektivne dvojbe između upitnih nacionalnih i tradicionalnih vrijednosti i surovog kapitalizma multinacionalnih korporacija, društvo gubi tlo pod nogama i neprekidno se hvata u klopku svojih promašenih strategija i povijesnih odabira. Kroz XXI. pravilo disanja (klopku za Velog Jožu), ciljano mijenjam značenje simbola kojim je postala jedna drevna darovnica, smatrajući da je svim simbolima koji postaju argumentima za manipulaciju (proizvodnju zla) neophodno promijeniti značenje. Slažete li se?

Nemanja Cvijanović

>> preuzmite katalog (.pdf)

 
XXI. pravilo disanja (klopka za Velog Jožu)

 
Nemanja Cvijanović i Maja Parentić

 

 

Grupa ABS
Simptomi tranzicije
(02. 06. - 22. 06.)
Galerija Decumanus

ABS-ov okvir za nacionalni kič

Postaviti nečemu okvir znači zadati mjeru, odrediti granice. Subjektivan osjećaj da su granice nesimpatična manifestacija neprilagođena uma samo je simptom hiperkapitalizma. Ograničenja nisu suprotna univerzalnosti - ni slobode, ni ljepote, ni ljubavi, niti spoznaje, ona se protive samo ekscesivnoj (pri)sili novčane razmjene.
Obljetnička izložba grupe ABS povodom dvadeset godina hrvatske državnosti odnosi se na trenutak odluke da svoje radove stave u okvire s prepoznatljivim uzorkom crveno-plave šahovnice. Ta se odluka nije zbila na samu početku njihova zajedničkog izlaganja, nego je proizašla iz postupne refleksije o vlastitome radu. Kada su, naime, počeli doslovno citirati djela skupine Art & Language, odnosno otvoreno imitirati njihov način, zbunjenost javnosti koju su izazvali tražila je dodatno objašnjenje. Uokvirivši šahovnicom slike s te prve, kako je danas nazivaju, manifestne izložbe u Domu hrvatskih likovnih umjetnika (Nulta točka ABS-a) - redom citate najpoznatijih radova navedene britanske skupine - trojac je pobliže definirao svoje pozicije. Tim su predoznačavanjem svoje pozivanje na baštinu pionira konceptualne umjetničke prakse koji su provodili oštru kritiku umjetničkog establišmenta, izričito ga smještajući u tadašnji društveno-politički kontekst hladnoratovskog razdoblja i rastuće moći umjetničkog tržišta zasnovana na visokomodernističkim postulatima umjetničkog djela, postavili u kontekst nove hrvatske države i posttranzicijskog društva, obranivši pravo na prisvajanje tuđega djela upadljivim cinizmom.
Koliko god na prvi pogled bilo nespretno ili barem neočekivano, forsiranje analogije s praksom A&L demonstrativno je upućivalo na potrebu opetovana propitivanja umjetnosti kao društvene institucije. Nedvojbeno, članovi grupe A&L uporno su nastojali demistificirati autonomiju umjetnosti kao iluziju liberalno-demokratskog, kapitalističkog društva; budući da se u međuvremenu u umjetnosti dogodilo štošta, čini se da se samokritička svijest umjetničke prakse prema društvenim mehanizmima koji reguliraju njezinu održivost danas manje ili više podrazumijeva, kako na strani umjetnosti koja se tim problemima eksplicitno ne bavi, tako i na strani one koja zauzima angažiran stav. Ako se lekcija kojom nam grupa ABS nastoji docirati odnosi na činjenicu da je umjetnost nužno podređena svekolikoj mreži interesa u službi djelotvornosti kapitalističkog sustava, ta lekcija sama po sebi doista nije ništa novo. Povrh toga, ustrajavanje abeesovaca na žalosnoj ovisnosti njihova vlastitog rada o lokalnom kontekstu proizvodnje umjetnosti, odnosno diskursu nacionalne kulturne politike u cjelini, nedvojbeno je iritantno. Ali zašto ne bi bilo? Nije li to i namjera?
Umjesto da jednostavno rabe prerogative koje podrazumijeva institucija suvremene umjetnosti u liberalnom demokratskom društvu, oni sami sebi, ali i umjetnosti općenito, postavljaju okvire i prepreke zbog kojih se svaka umjetnička propozicija čini pretencioznom, malograđanskom tlapnjom. Premda ih naizgled ništa ne priječi da slobodno posegnu na tržište otvorenih mogućnosti kakav bi svijet umjetnosti navodno trebao biti, realnost na koju se svojim radom referiraju namjerno je stupidna i ograničena. Okvir s uzorkom šahovnice kojim unatrag posljednje četiri godine opremaju gotovo svaki svoj rad, ističući njegovu nacionalnu reprezentativnost kao imperativnu kvalitetu, početno je u nizu takvih samoograničenja. Premda nacionalna pripadnost umjetničkog djela, dakako, načelno ne bi trebala biti prepreka univerzalnosti umjetničke poruke, istaknuta abeesovim okvirom doživljava se isključivo kao restriktivni faktor. Uzorak šahovnice na tom mjestu potpuno je suvišna insignija, i upravo kao takav svako umjetničko djelo koje se u tom okviru nađe bezobzirno etiketira kao estetski i ideološki kič. Koji god da sadržaj trojac ABS-a u taj okvir, dakle, umetne, to ne može biti autentična umjetnička poruka, već samo nešto s prefiksom pseudo - bila to pseudoumjetnost, pseudokultura ili pseudosport; sve čemu se prepoznatljivim okvirom dodijeli status pseudonacionalnog derogira se kao oblik laganja i podmetanja s konačnim interesom novčane zarade.
U tako postavljenoj dijaboličkoj igri, dakako, nema nevinih. Za početak, u okvire se umeće samo slikarstvo: kao akademski licencirani slikari, trojac iz ABS-a za realizaciju svojih situacionističkih istupa i dalje se služi slikarskim medijem. Ustrajavanje na slikarskoj izvedbi signalizira utjelovljenost umjetničke vrijednosti u opipljivom, metierskom okviru, pa je slikarski ulog u njihovu radu barem simbolički mogućnost ekonomske dobiti kao konstitutivni aspekt umjetničke proizvodnje. Od istupa na izložbi radnog naslova Nova hrvatska slika članovi grupe ABS poigravaju se vlastitim profesionalnim statusom. Slika koju su izložili na toj izložbi također je bila prigodna s obzirom na izložbeni koncept: na platnu s uzorkom šahovnice (uzorak je napravljen prema neprihvaćenom prijedlogu Borisa Ljubičića za hrvatski barjak) ispisali su vlastite biografije, čime su ironično uputili na pokušaj da se institucija mladog umjetnika preuranjeno kapitalizira kao resurs reprezentativnih kulturnih vrijednosti. Tom gestom status slike sveden je na prazno, golo mjesto kapitalnog izvlaštenja: slika i napor slikanja iscrpao se u svrsi doslovnog ispunjavanja sistemske, institucionalne funkcije, odnosno izložbene koncepcije.
Na tragu želje za institucionalnom kritikom, abeesovci su osmislili i već spomenutu, prvu samostalnu izložbu u Domu hrvatskih likovnih umjetnika, oduševljeno posegnuvši za baštinom grupe A&L. Nakon što su na izložbi izložili kopije radova spomenute grupe, rezervirane reakcije nedvojbeno su im pomogle da razluče vlastite umjetničke nakane. Unatoč srodnosti etičkih pozicija i načelnih stajališta o umjetnosti u društvu liberalnoga kapitalizma, koje dijele s veteranima konceptualne umjetnosti, članovi grupe ABS tek su nakon te izložbe osvijestili i razradili svoju, u osnovi, camp-strategiju. Utemeljena na aproprijaciji odnosno namernoj majmunskoj imitaciji svega što u neposrednoj okolini prepoznaju kao estetski i ideološki kič, tehnika ABS-a ipak se bitno razlikuje od analitičkih elaboracija grupe A&L. Bez obzira što je siže svih ABS-ovih radova izrazito društveno kritički intoniran, sam umjetnički objekt koji trojac u konačnici izvodi nije lišen ni fetišizma estetskog predmeta ni adoracijske mistifikacije sadržaja. ABS-ovu fiksaciju na djelatnost grupe A&L, odnosno sljedbeničko parafraziranje njihovih umjetničkih koncepcija, stoga također treba sagledati kao ambivalentnu. U kontekstu suvremene hrvatske zbilje, čak i subverzivne strategije povijesne skupine rezultiraju svojevrsnim pseudoartefaktima koji nedvojbeno generiraju kritički diskurs, ali istovremeno i sami sebe tretiraju kao potencijalnu investiciju sistema koji otvoreno kritiziraju. Ukoliko se ona doista i dogodi, njihov rad ne gubi legitimitet, nego, dapače, pojačava svoju ironijsku, kritičku učinkovitost. Parafrazirajući A&L, grupa ABS je tako, primjerice, naslikala poznatu Murtićevu apstraktnu kompoziciju, prebacivši je u crno-bijeli registar i upotpunivši prepoznatljivim okvirom. Sliku je kupio vlasnik Murtićeva originala, pa se sada originalna slika i pokušaj njezine dekonstrukcije (ne toliko sama Murtića, koliko komercijalnog i idejnog trošenja njegova slikarstva) nalaze jedna pored druge, kao dvije autentične umjetničke vrijednosti.
Logično je da je odnos prema nasljeđu umjetničkih avangardi formativna tema skupine ABS odnosno bitan parametar njihova vlastitog povijesnog pozicioniranja. I taj odnos, naravno, funkcionira dvojako. S jedne strane, kako kažu sami članovi grupe, dušebrižnički se identificiraju s Kniferovom umjetnošću upozoravajući na njezinu komercijalizaciju i pražnjenje od idejnog sadržaja. U to ime izvode akciju slikanja poznatoga Kniferova meandra na zidu svog atelijera, koji se mogao razgledati samo tri dana, a potom je uklonjen. Slikanje meandra u privatnom atelijeru mladih umjetnika, uz intimno okupljanje prijatelja i zainteresirane publike, svakako puni kultnu Kniferovu formu novim životnim sadržajem. Istodobno umjetnički trojac dopušta mogućnost da se to prijateljsko prisvajanje i samo pretvori u neki novi oblik sistemske eksploatacije koja, dakako, uključuje i same mlade umjetnike, odnosno funkciju koju nužno ispunjavaju u mreži odnosa koji reguliraju proizvodnju umjetnosti u Hrvatskoj. Kao postprodukciju akcije trojac je tako opet naslikao camp-sliku - vlastite autoportrete ispred naslikanoga meandra, odnosno sebe kako poziraju ispred svoga, odnosno Kniferova djela. Uokvirivši sliku šahovnicom, čitava akcija tako postaje predodređena za medijski spektakl i senzacionalistički diskurs, događaj koji bi se lako mogao, pod uvjetom da postoji neki, u osnovi komercijalni interes, pretvoriti u manifestaciju nacionalnoga kulturnog kiča.
Kao prokazivanje nacionalnog kulturnog kiča u sferama umjetnosti, sporta i estrade, tj. širom hrvatskoga javnog prostora, mogao bi se sažeto definirati velik dio ABS-ovih radova: Spomen slika palim Hrvatima lapidaran je komentar na megalomansko spašavanje nacionalnoga ponosa koje je uslijedilo prigodom poraza hrvatske nogometne reprezentacije od turske momčadi na europskom prvenstvu. (Sliku je trojac pritom posvetio baš Kniferu kao strastvenu zaljubljeniku u nogomet.) ABS-ova slika potpore Nives Celzijus nastala je u povodu profesionalnog i etičkog fijaska hrvatske intelektualne elite, koja je odbila autobiografiji starlete udijeliti književnu nagradu koja se dodjeljuje prema kriteriju komercijalne uspješnosti. Na slici pod naslovom Asimetrična kritika prepisuje se odnosno preslikava kataloški tekst izložbe pod radnim naslovom Nova hrvatska slika na kojoj su sudjelovali i sami članovi grupe. Tekst se izdvaja kao primjer forsiranja europskog umjetničkog konteksta kao glavnog mjerila domaće umjetničke produkcije, čemu konačan ishod može biti tek krivotvorenje nacionalno reprezentativna proizvoda, stvaranje falšne umjetnosti udaljene od Realnog sredine u kojoj nastaje i znači.
Pretvarajući navedne i tomu slične simptomatične situacije u estetsku realnost slike, besprizorni sadržaji hrvatske svakodnevice postaju materijal camp-ironizacije koja ih tretira kao kolektivne produkte kič-mentaliteta. Unatoč cinizmu, u svemu tome simbolička pozicija grupe ABS ne može biti neovisna o realnosti koju prikazuju: inzistirajući da kao uvjet održivosti vlastitog rada postave iste mehanizme moći koji ravnaju proizvodnjom svih ostalih društvenih vrijednosti, odnosno energično niječući samoj umjetničkoj instituciji ikakav viši stupanj civilizacijske svijesti i moralnog integriteta, abeesovci uporno slikaju klasične štafelajne slike kao kapitalno jamstvo vlastitog opstanka u sustavu kojim naposljetku upravlja imperativ profita.
Praktični cinizam koji postulira nadređenost tržišnih interesa svakom drugom aspektu društvenosti, osobito u nacionalnim okvirima, otuđuje grupu i njihov rad od većine tzv. nezavisnih kulturnih platformi kojih ideološko uvjerenje nerado tolerira oblike umjetničkog ponašanja koji na ovaj ili onaj način dovode u pitanje autonomiju kritičke svijesti u sferi kulture i umjetnosti. ABS-ov prijedlog za istanbulski bijenale - opet autoportet s članicama svjetski poznata kustoskog kolektiva - odnos kustosa i umjetnika prikazuje kao ovisnički, čime se legitimitet i jednih i drugih svodi na ispunjavanje strukturnih funkcija ovisnih o nadređenom sustavu moći. S istim stavom trojac, naravno, slično prolazi i na korporativnim natječajima na koje se redovito, po defaultu, javlja.
Sustav akademskog školovanja kao jedan od ključnih organa institucionalne proizvodnje umjetnosti također je očekivana meta ABS-ovih hitaca. Smatrajući akademski obrazovni program nedostatnim za formiranje mladih umjetnika, čiji položaj nužno traži razvijenu svijest o vlastitoj društvenoj i umjetničkoj odgovornosti, trojac se ne libi neuvijeno zbijati šalu na račun nužno tradicionalnih aspekata umjetničkog školovanja. Istodobno, koristeći se tehničkim vještinama stečenim obrazovanjem upravo u takvu sustavu, crta kompozicije poput one pod naslovom ABS priprema Stilinovića za prijemni ispit na likovnoj akademiji, oponašajući klasičan akademski standard koji dokazuje besprijekorno baratanje elementarnim zakonima prostornoga prikazivanja i linearne artikulacije volumena. U sustavu umjetnosti u kojem umjetniku nije potrebno akademsko obrazovanje za internacionalno relevantan umjetnički rad, akademski stečeno znanje klasificira se kao umjetnički kič prema kojem se može zauzeti ironijska distanca, ali koji je ipak nezaobilazan ulog u cjelini umjetničkog rada, čija sudbina u mrežama moći i društvenim interakcijama načelno ne može biti izvjesna.
Daleko od toga da bi formalni aspekt radova bila, dakle, neka sporedna manifestacija kritičkog intervencionizma, poetika grupe ABS temelji se na ironijskoj camp-estetizaciji, kako vlastite svakodnevice, tako i svijeta umjetnosti i vlastite pozicije u njemu. Ta visoka razina estetske napetosti istovremeno funkcionira kao kapitalno ulaganje u vlastiti rad kao konkurentan proizvod na umjetničkoj burzi, i kao kritičko oruđe subjektivne diferencijacije od svakoga mogućeg ishoda. Bez obzira tumači li se taj stav kao zaostatak postmodernističkog etosa ili navještaj nekoga novog konformizma, trojac ABS uporan je u nastojanju da ispitujući granice i postavljajući okvire umjetničkom univerzalizmu traži intersubjektivna, politički jasna mjerila za vlastito djelovanje i djelovanje umjetničke institucije u cjelini, ovdje i sada, u svijetu kakav jest.

Ivana Mance

 

 

 

 

 

Petar Đakulović
Poetika Svakodnevice
(11. 05. - 31. 05.)
Galerija Decumanus

Pop art danas

Vratimo se na trenutak vremenu kada su nebrojene segmente popularne kulture, odosno više ili manje slikopisnu svakodnevicu, početkom druge polovice prošlog stoljeća bilježili neki od velikana još jednom revitilizirane figurativne likovnosti. Bio je to agresivan početak anti-ikonoklazma koji će uskoro trijumfirati u svojoj socrealističkoj, a ujedno i hiperrealističkoj maniri: prvi uzdižući ljevičarske ideale, a drugi jasno demonstrirajući snagu kapitala, kasnije njezinu otužnu neodrživost. Đakulovićeve figuracije, ako se prelista takva postmodernistička slikarska tradicija, postaju posve razumljive, jer u njegovu slučaju izdvojili smo, Gombrichovim riječnikom sugerirano, shemu. Naime, prepoznavanje i stvaranje, kako nas ovaj poznati antihistoricist uči, nisu isto, a da bismo nešto uopće mogli stvoriti, u odnosu na prepoznati, moramo posjedovati razrađen sustav dogovorenih konceptualnih znakova. Ako tako posložimo stvari, postaje nam jasno da bogatu paletu svojih shema Đakulović crpi iz evoluiranog popartističkog nasljeđa dajući još jednom priznanje onom svakodnevnom, sveprisutnom, hiperrealnom. No svakodnevnica je bitno izmijenila svoje konture ukoliko se i one u međuvremenu nisu posve rasule. Jasnoća i slatka banalnost tako su ustuknule pred naletom fantastičnog (jer fantastično postaje realnije od samog realnog) kako bi se što vjernije ocrtalo opće urušavanje. Međutim, ono što i nadalje ostaje isto, ili barem slično, nedvojebeno je smisao za humor/ironiju, i to uglavnom kao reakcija na sveprisutan apsurd. No, to nije čitava geneza. U Đakulovićevim slikama, osim one popularne nazire se upliv još jedne poznate tradicije. One nadrealističke. Odnos popularnog, realnog i hiperrealnog, te nadrealnog više je nego specifičan, a kao takav snažno eksploatiran. Predstavljanje nadrealnog iz hiperrealističke perspektive ili hiperrealističkog iz perspektive nadrealnog danas je čest model. Elegično-uznemirujući motivi iz uradaka Shirin Neshat, oživaljavanje subkultura iz poznatog Ballardovog romana, torture-porn hororci, found-footage manira, Barneyeve instalacije, te Helnweinova ili LaChapelleova fotografija, jasno govore tome u prilog. Đakulovićeva platna na tom su tragu. S jedne strane možebitne dnevničke ilustracije, portreti grada, kontemplacija, hiperrealizam, ikone i ikoničnost, a s druge neobičnost na putu k suludosti, fantastičnost, pomaknuta dekadentnost, pa čak i zbunjujuća nedorečenost. Ovdje se radi o oslikanoj stvarnosti koja to nije, ali i fantaziji koja to nije. Jednom riječju fantazmogoriji u kojoj sve biva i moguće, i nemoguće. Dekonstrukcija per se. Jer njezin karakter leži u uspoređivanju suprotnosti i konačnoj demonstraciji kako one ne postoje - nikad nisu. Upravo ovdje nazire se bit svakodnevice uhvaćene u Đakulovićevim slikama (njezina poetika i njezina etika). Ona, promatrana kroz Derridinu prizimu, ujedno je hiperrealna i fantastična, pozitivna i negativna, jednostavna i pretenciozna. Ukratko, postmodernistička?

Igor Gržetić

>> preuzmite poziv (.pdf)
>> preuzmite katalog: prednja strana (.pdf)
>> preuzmite katalog: stražnja strana (.pdf)

 

 

 

PRVOMAJSKI INKUBATOR
Međunarodna skupna izložba na temu
PRIVATNOST? SLOBODA?
(01. 05. - 11. 05.)
Galerija Decumanus

O Prvomajskom inkubatoru, odabranoj temi i radovima!

Naziv Prvomajski inkubator krije glazbeno-likovno događanje koje se u gradu Krku sada već tradicionalno održava krajem travnja i početkom svibnja s ciljem okupljanja, druženja i razvijanja rasprave među mladim glazbenicima, likovnjacima, ali i ostalim entuzijastima. Prvomajski inubator tako čine dva samostalna, ali ipak zavisna, konglomerata: skupna tematska izložba i koncert demo bendova ojačan nastupom poznatijih gostiju. No redci koji slijede posvećeni su aktivističkim nastojanjima okupljenih likovnjaka. Postav ovogodišnje izložbe otkriva radove inozemnih i domaćih autora koji su se jednako progresivno osvrnuli na fenomen sve češće ugroze slobode i privatnosti pojedinca koji je nedavno kulminirao predlaganjem ACTA-e (The Anti-Counterfeiting Trade Agreement), kao multilateralnog sporazuma kojim se predlažu međunarodni standardi za zaštitu intelektualnog vlasništva, još jednom pokrenuvši lavinu negodovanja. Slijede tek neki od nedostataka demokratskog kredibiliteta eventualnim potpisivanjem ovog dokumenta: stavljanje interesa vlasnika prava ispred prava na slobodu govora i privatnost, prepuštanje slobode nad kontrolom govora privatnom sektoru, ometanje korištenja društvenog i kulturnog nasljeđa ili kriminaliziranje velikog broja građana za beznačajne prijestupe. No inzistiranje nekolicine pripadnika političke elite na neprihvatljivim propozicijama ACTA-e predstavlja tek mali dio više ili manje uspješnih pokušaja da se čovjeka, zbog pretpostavljenog višeg cilja koji ne podliježe definiranju, u potpunosti razodjene - ukoliko se to već prethodno nije dogodilo.

Daque (Austrija) dvijema računalnim grafikama Privacy (2012.) i Total Surveillance (2012.) istražuje koliko suvremeni oblici komuniciranja poput (gotovo neuništivih) QR kodova, što ih se krajnje simptomatično čita smartphone uređajima, utječu na proces apsorbiranja umjetničke poruke. Einat Shteckler (Izrael) fotografijom Freedom 2 (2011.) postavlja pitanje o sveprisutnosti problema ropstva danas, bilo da se radi o onome klasičnom, rasprostranjenom više nego li ikad prije, gdje je nekome bez njegove volje oduzeta sloboda, a nametnute različite prisile, ili onome gdje netko iz vlastitih pobuda, pod utjecajem pojedinih segmenata popularne kulture, svjesno ulazi u razna fetišistička ropstva. Enzo Comin (Italija) isprepličući prizore iz svakodnevnog života s opasnostima koje nam neprestano prijeke u ciklusu Sulla sicurezza (2009. - 2012.) jasno ilustrira činjenicu kako je čovjekov strah od nesigurnosti, ali i neizvjesnosti, u direktnoj vezi s načinom na koji suvremeno shvaćanje slobode ograničava naš javni, ali i privatni život. Erin Fortier (Kanada) činom umnažanja autoportreta Trace écrite (2012.) podsjeća kako možebitna kontrola nad akcijama pojedinca, sukladno propozicijama ACTA-e, ima potencijal bitno ugroziti njegove kreativne potencijale. Hagen Klennert (Njemačka) fotografijom Untitled (2008.) s istaknutim geslom Luja XIV L'état, c'est moi (Država, to sam ja) analizira neobičnost političkog prostora europskog Zapada. Jelena Jovančov (Crna Gora) grafičkim poliptihom Gaženje refleksija (2009.) propituje živimo li iluziju, gotovo borgovsku svakodnevicu, jesmo li toga svijesni, te imamo li snage za suočavanje. Johannes Gérard (Njemačka) fotoinstalacijama Your are suspicious (2010.) i Your privacy… (2012.), pomalo ironično, ukazuje kako su sloboda i privatnost pod različitim pritiscima, i to ponajviše zbog politike i njezinih aktera koje sve intenzivnije izjedaju interesi kapitala. Klaus Pinter (Austrija) radom Untitled (2011.), kao svojevrsnim komentarom shvaćanja slobode danas, entuzijaste animira da iskušaju nove plesne korake. Maja Radešić (Hrvatska), slikarskom instalacijom Keyhole Diptih (2006.)  komentira voajersku potrebu za konstantnom penetracijom u tuđe intimne prostore, odnosno za uspoređivanjem, špijuniranjem i nadzorom koji je stvoren pojavom internetskih tražilica, a potvrđen egzistencijom socijalnih mreža. Mirta Grandić (Hrvatska) kiparskom instalacijom Mozak (2011.), insceniravši simboličnu situaciju, ukazuje na globalnu sliku svijeta opterećenog silnicama neoliberalnog kapitalizma čija se kompetitivnost temelji na komunikacijskim procedurama s konzumerizmom kao krajnjim ciljem. Patricia Aramburu (Švedska) instalacijom COSY or OVERCRODED (2012.) istražujući arhitektonske standarde, nejasnu granicu između udobnosti i pretrpanosti, ukazuje na činjenicu kako, bili toga svjesni ili ne, utječemo jedni na druge. Dijelimo li sobu, stan ili grad, svako naše djelovanje biti će utisnuto u akcije drugih. Rinat Schnadower (Izrael) dvama autoportretima Please Don't (2011.) i The Mark (2011.) materijalizira napetost između onoga što skrivamo i onoga što pokazujemo, ilustrirajući granicu između definiranja sebe subjektom ili objektom. Roberto Voorbij (Nizozemska) instalacijom Private Space (2011.) dovodi u odnos privatno, javno i komercijalno referirajući se na ACTA-u kojoj su kapitalistički ideali važniji od slobode. Private Space tako opću komercijalizaciju odvodi u ekstrem servirajući sigurnost i slobodu tek kao robu. Sal'it Krac (Izrael) dokumentarnim fotografijama Shanghai 01 (2012.) i Untitled 01 (2012.) istražuje međuodnos privatnosti, svoje socijalne pojavnosti i roda/spola (gender). Tamara Tokić (Hrvatska) plakatom Alea iacta est (2012.), reciklirajući Cezarov poklič (Kocka je bačena), poziva na pobunu, a unatoč njezinom neizvjesnom ishodu, obzirom na karakter svakodnevice, alternative nema. Ting-Ting Cheng (Tajvan, Velika Britanija) videom Dubbing Project (2012.) propituje odnos jezika, komunikacije i kulturnih/kulturalnih barijera. Istraživanjem poruka koje se primaju unatoč nepoznavanju jezika na kojem su odaslane otkrivamo način na koji jezična barijera kodirs sadržaj. Umjetnička knjiga GODISAWOMAN (2012.) nastala spajanjem opisa dvanaestanog pritvora proživljenog na Londonskom aerodromu (razlog: suspicious reason of visiting) i slikovnog materijala pronađenog putem Google-a razmatra problem utjecaja rase, spola i nacionalnosti na zaštitničke akcije Zapada. Ovaj projekt istražuje i ulogu Interneta, kao najbrže rastućeg medija, inzistirajući na pitanju cenzure i autetntičnosti u slučaju informacija koje svakodnevno konzumiramo. Vedrana Valenčić (Hrvatska) instalacijom PUBLIC HANDSHAKE (2012.) istražuje koliko je bitna kvantiteta javnosti koja će se usuglasiti i međusobno stisnuti ruke protiv dogovota kao što je ACTA.

Igor Gržetić

 

 

 

 

Matko Kezele
Tragovima po Krku
(06. - 27. 04.)
Galerija Decumanus

Bojom crno-bijelo

Slikarski doživjeti krajobraz, tekućom materijom boje poput krvi što nam kola ljudskim obličjem, predstavka je koju si mogu prispodobiti odabrani. Slikarski, bojom oživjeti živo okružje u mrtvoj i statičnoj materiji blisko je većini promatrača, onih nadarenih za vizualno poimanje stvarnosti i onih nešto užih vizura. Ipak, slikarski materijom što žitko podaje se kistu na plohi ostvariti iluziju motrenja ono je što podilazi našoj navici u želji za razumijevanjem drugog! Mozaikom kao slikarstvom a ipak proturječjem likvidnog tvarnog sukusa slike, slika se kiparskim tehnikama dvojna rakursa. Gledamo li slikarski a djelujemo oblikovno, klešemo li kistom a nastaje li slika, dvojbe su mozaičkog slikarstva. Matko Kezele, mozaicist, gleda očima slikara a stvara skulpture, osjeća kiparskom snagom a opet suptilno slika slike, dakle čini nemoguće mogućim u mistici umjetničke kreacije. Mozaici Matka Kezelea zrače virilnošću intelektualne kontemplacije prefinom igrom stvaranja tvoreći nove živote. Ciklus istrijanskih gromača sačinjen od njih samih zrači nepatvorenim prostorom, transponiranim na plohu vertikale što progovaraju tisućljetnim bremenom bjeline. Na čistoći neokaljana obraza kršne putenosti, zavodi refleksijama neznatne teksture lomom boje dokazujući da živi. Mistikom arheološkog stratuma pak ideogramski poručuje grančicama loze kao skeleta nepoznata bića. Mozaična igra materije u simbiozi, materije u ushitu razumijevanja i prepoznavanja, u definiciji novoga rađanja. Kompozicije u smjeru prirođena kretanja vrtlože se spram centra i margina čuvajući konstantu željene poruke, za tražena čitatelja champolionskog duha, onog što smisao ne traži u gotovim rečenicama, tek onog što riječju već nalazi zadovoljenje. Zar bi bilo previše stoga reći da su mozaici ovi, krajobrazni istrijanski kamen - kamen na kojem gradimo - čovjek - sjedinjen u materiji stvaranja, bjelinom u krvi vinskoga nektara. Bilo bi i suviše poreći, reći što god bilo drugačijeg, što ne vonja životom doli tom snagom zemaljskoga tijeska. Bjelini uprkos pak, florom i faunom godeć se Istrijom, mozaici su male forme što su i slike i objekti a koloritom, tretmanom plohe, usitnjuju fasetno u beskonačju solilokvija s Glihom ili težakom od gromače put gromače prapovijesnom jasnoćom. Oblikom tvoreć' siluete, postojanjem čineć' organičke forme ostvaruju se oštrom hladnoćom. U konstanti sukobljena kontrasta prirastaju nam duhu poput amuleta kročeć' prostorom zbiljskim, ali prostorom legende, dimenzijom mašte. Matko Kezele, udišući kamene prašine i iste mirise pradavne konstante, vidi svjetlost paleo-eneolitičke Istrije, što krvotokom kamena ostvaruje se mozaičnim kaleidoskopom stvarnosti u dijeljenju s onima što zemlju svoju ne vide, već bilom ćute.

Theodor de Canziani

>> katalog: prednja strana (.pdf)
>> katalog: stražnja strana (.pdf)
>> pozivnica (.pdf)

 Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Matko Kezele, rođen je u Rijeci 1981. godine. Diplomirao je u Spilimbergu na Scuola mosaicisti del Friuli gdje pod okriljem stručnih profesora predavača razvija svoj interes i vještine. U trogodišnjem obrazovnom programu (2000. - 2003.), dolazi u doticaj sa svim oblicima i forma mozaika: od klasičnog i antičkog, bizantskog mozaika i portreta sve do modernog i primjenjenog mozaika. Ističe se kao jedan od inicijatora projekta Umjetničke kolonije Žurkovo. Bavi se restauracijom mozaika, a među značajnije projekte ubraja obnovu mauzoleja obitelji Gorup u Rijeci te nekoliko restauracija antičkih mozaika na područiju Istre. U važnije projekte ubraja rekonstrukciju mozaika Ede Murtića za apsidu crkve gdje je radio kao voditelj. U suradnji s Udrugom A.na.nas iz Rijeke vodio je radionice za učenike osnovnih škola u Rijeci, Kostreni i Umagu. Također, u suradnji s Udrugom A.na.nas organizator je i osnivač Biennalea mozaika Rijeka koji okuplja umjetnike i studente iz cijele Hrvatske. Član je međunarodne Udruge MOSAIZM koja ubraja deset mladih i perspektivnih Europskih mozaičara. Živi i radi u Rijeci.


Aktualnosti u crnogorskoj suvremenoj umjetnosti
(16. 03. - 06. 04.)
Galerija Decumanus

Nakon što je predstavljena u riječkom Državnom arhivu, labinskom Narodnom muzeju i pulskoj Galeriji Cvajner, izložba Aktualnosti u crnogorskoj suvremenoj umjetnosti stigla je i u krčku Galeriju Decumanus. Postav koji sjedinjuje recentne primjere novije crnogorske grafike nastale između 1971. i 2011. okupljenima su predstavili organizatori - Maja Parentić, ravnateljica Centra za kulturu Grada Krka, te Ljubo Radović, predsjednik Zajednice Crnogoraca Primorsko-goranske županije. Parentić je tom prigodom istakla kako ova vrijedna izložba predstavlja ekstenziju uspješne suradnje prošle godine započete krčkim gostovanjem Pomorskog muzeja Crne Gore iz Kotora, što će ove biti nastavljena posjetom Krčana Kotoru, gdje će se najesen prezentirati izložbeni projekt Komunicirajmo baštinu. Nadovezavši se na prijateljski odnos Kotora i Krka, Radović je naglasio kako se najčvrće veze između dviju država ostvaruju upravo kulturnim manifestacijama. Naime, Zajednica Crnogoraca Primorsko-goranske županije ovakvim projektima želi podsjetiti na višestoljetne kulturne veze između Hrvatske i Crne Gore, odnosno protagoniste istih koji su stvaralačkim duhom ostavili obostrane tragove na raznim poljima društvenog tkiva, zaključuje Radović. Na izložbi postavljenoj u Galeriji Decumanus, po odabiru povjesničarke umjetnosti Ljiljane Zeković, predstavljeno je četrnaest umjetnika različitih generacija, poetika, estetskih i idejnih referenci, te ukupno dvadeset i jedan rad realiziran u zavidnoj paleti grafičkih tehnika - od bakropisa, akvatinte, litografije, serigrafije, kolografije, suhe iglie monotipije, pa sve do računalne grafike i ostalih hibridnih formi. Od cijenjenih autora starije generacije na izložbi su prisutni velikan fantastičnog i vizionarskog slikarstva svjetskoga glasa Miodrag Dado Đurić, zatim Dimitrije Popović, Anka Burić, Mirko Toljić i Veljo Stanišić. Srednju generaciju predstavljaju Ozana Brković, Admir Bambur, Irena Lagator Pejović i Igor Rakčević, a mlađu Ilija Nikčević, Jelena Jovančov, Zorica Lakić, Milena Živković i Maja Mirković. Sam postav obuhvaća gotovo pola stoljeća crnogorske grafičke umjetnosti, koja je svoj pravi procvat doživjela nakon što je 1988. otvoren Odsjek za grafiku na Fakultetu likovnih umjetnosti u Cetinju, gdje se većina ovdje okupljenih umjetnika i školovala. Međutim, tu su i studenti ostalih akademija snažne grafičke prakse, poput one sarajevske, a neki od autora Crnu Goru su predstavljali i na prestižnom Venecijanskom bijenalu. Ovako koncipirana izložba pruža mogućnost sagledavanja dominantne pojave u suvremenoj grafici Crne Gore koja polako broji sve više poklonika. Njezini učenici, stvaraoci respektabilnih kreativnih potencijala, predstavljeni su djelima koja svojim vrijednosnim referencama nadilaze okvire lokalne sredine, te sve smjelije pokazuju spremnost ka upuštanju u nove izazove. Izložba Aktualnosti u crnogorskoj suvremenoj umjetnosti ostaje otvorena do 06. travnja.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.  Za pregled stvarne veličine slike kliknite na sliku.

Izložba kreativne radionice Kluba 60+ iz Omišlja
(11. 02. - 18. 02.)
Galerija Decumanus

Povodom nadolazećeg blagdana zaljubljenih, Valentinova, u krčkoj Galeriji Decumanus otvorena je izložba kreativne radionice Kluba 60+ iz Omišlja. Okupljene hobiste i zaljubljenike u likovnost najprije je pozdravila ravnateljica Gradskog društva Crvenog križa Krk Marija Jakominić, a samu izložbu, kao i rad omišaljskog Kluba 60+ potom je predstavila jedna od voditeljica kreativne radionice Vesna Poropat zahvalivši se u kratkom uvodu svima zbog dolaska na drugu po redu izložbu ovog kreativnog udruženja. Inače, Klub 60+ osnovan je 2008., na inicijativu Marije Jakominić i Tome Sparožića, a danas broji dvjestotinjak članova koji se zajednički brinu o ostvarivanju potreba osoba treće životne dobi uz promicanje prava na kreativnost. Osim toga, klub se intenzivno zalaže za pružanje podrške održavanju psihofizičkog i mentalnog statusa starijih, kućnu njegu, kao i smanjivanje izolacije, odnosno sveopće poboljšanje kvalitete života lokalne zajednice tijekom čitave godine. Prva izložba Kluba 60+, kako navodi Poropat, otvorena je prošle godine povodom Dana žena u Omišlju, a njezin svojevrstan nastavak, kao uvod u Valentinovo, utjelovljuje ovo krčko predstavljanje otkrivajući nam radove nastale tijekom kreativnih radionica, a ostvarenih u čitavom spektru zanimljivih tehnika poput decoupage-a, papier-mâché-a ili dominirajućeg pergamana. U kratkom opisu spomenutih pristupa stvaranju osobit naglasak postavljen je upravo na pergamano, koji svoje korjene, kako doznajemo, vuče još iz 15. stoljeća, a predstavlja zanimljivo znanje izrade reljefnog tiska na paus papiru, i to pomoću specjaliziranih alata poput olovke za embosiranje i olovke za perforiranje. Svatko tko krene s izradom pergamana, poučen iskustvom vrijednih kreativki iz omišaljskog kluba, trebao bi biti oboružn voljom, preciznošću, strpljenjem i pedantnošću. U Decumanusu izloženi radovi, nastajali od sredine prošle godine pa sve do danas, osim što su rezultat uspješnog i predanog rada petnaestak članica kreativne radionice, predstavljaju i nasljeđe Marije Pindulić, koja je ovu tehniku, kao dugogodišnji hobi, naučila u Francuskoj prenjevši je potom u okviru tromjesečne radionice zainteresiranim otočankama. Osim uvida u opus kreativne radionice Kluba 60+, njezine članice pripremile su i malo iznenađenje - demonstraciju pergamano tehnike, a svi oni koje je ovakav način izražavanja oduševio mogu im se pridružiti na radionicama koje se svake srijede i četvrtka organiziraju u prostorijama kluba u Omišlju, i to između 17.00 i 19.00 sati. Izložba kreativne radionice Kluba 60+, koju je naposlijetku otvorio načelnik Općine Omišalj Tomo Sparožić, ostaje otvorena do 18. veljače 2012., a moguće ju je razgledati svakim danom od 10.00 do 13.00 sati.

 
Radovi izloženi u Galeriji Decumanus

 

 
Izložbu su predstavili i otvorili Tomo Sparožić,
Marija Jakominić i Vesna Poropat

 
Demonstracija pergamano tehnike

 

U paklu su zvjezde ravnodušno sjale
(Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta)
(27. 01. - 10. 02.)
Galerija Decumanus

Otvaranjem prigodne izložbe naziva U paklu su zvjezde ravnodušno sjale u Galeriji Decumanus, čiju organizaciju potpisuje Udruga antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka, obilježen je Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta koji se od 2005., sukldno odluci Ujedinjenih naroda, obilježava 27. siječnja. Zadaća njegova postojanja jest očuvati sjećanje na žrtve Holokausta, kao i potaknuti razvoj obrazovnih programa o genezi i povijesti Holokausta, čime se želi pokazati odlučnost u pomaganju sprečavanja čina genocida u budućnosti. Sam postav, koji je  uspio privući mnoštvo posjetitelja različitih generacija, sjedinjuje istraživanje profesorica Mirele Caput i Ines Grgurine s naglaskom na svjedočanstva logoraša/ica s područja Liburnije pretočena u nisku plakata i video, zatim popis logoraša s područja otoka Krka, nekolicinu portreta Svetlane Volarić, slikarice i književnice koja je inspiraciju za svoju umjetnost pronašla u vlastitim logoraškim danima, niz vrijednih artefakata koji otkrivaju mnoge činjenice iz otočke povijesti poput pisama Čede Žica, logoraškog habita ili memorabilija vezanih uz djelovanje Svetlane Volarić, te prezentaciju koja educira o povijesti Holokausta, ali i šire pojašnjava sve izložene elemente. Pred punim euditorijem izložbu je otvorio Darko Fanuko, predsjednik UABiA otoka Krka, pozdravivši najprije sve okupljene, a posebno prisutne logorašice, predsjedništvo Saveza antifašističkih boraca i antifašista Primorsko-goranske županije, te one koji su pomogli u realiziranju postava, osobotio članove Udruge predano angažirane na prikupljanju materijala. Uz nastavku, izdvojio je kako izložba svoj naziv duguje naslovu knjige Svetlane Volarić, koja također predstavlja jedan od izloženih artefakata, a čija je izložba s ovdje izdvojenim portretima bila postavljena danas daleke 1979. u tadašnjoj Narodnoj čitaonici Krk. Prema riječima Fanuka, ovdje smo se okupili da obilježimo Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, odnosno da u sjećanje prizovemo sve nevine žrtave nacističkih zločina, i to primarno s ciljem edukacije mladih. Na izloženim spiskovima tako je evidentirano ukupno 185 logoraša s otoka Krka, od kojih je živote u logoru izgubilo njih 63. Nakon kratkog uvođenja u ideologiju koja je rezultirala Holokaustom, posetitelji izložbe imali su prilku upoznati i porazgovarati s dvije preživjele logorašice - Maricom Gršković i Maricom Bartolić - koje su na vlastitoj koži osjetile nepravdu, ali i nelogičnost, ideologije nacizma. Izložba U paklu su zvjezde ravnodušno sjale ostaje otvorena do 10. veljače 2012., a postav je moguće razgledati svakim radnim danom od 10.00 do 12.00, te od 17.00 do 19.00 sati.

>> preuzmite pozivnicu (.pdf)

 
Dio postava - plakati Mirele Caput i Ines Grgurine

 
Dio postava - plakati Mirele Caput i Ines Grgurine,
te portreti Svetlane Volarić

 

 

 
Otvaranje - Darko Fanuko, predsjednik UABiA otoka Krka

 
Otočanke koje su svjedočile o svojim logoraškim danima:
Marica Gršković i Marica Bartolić